Review
Iz zabačenijih, manje osvijetljenih kutaka osječke glazbene scene dolazi nam mali bend koji svoj – po vlastitim riječima – dream nosie / meth rock nije htio tek tako prepustiti slučaju. Snalazeći se kako god su mogli i znali, Hrvoje, Marko i Šimun pod zajedničkim imenom Harvo Jay uspjeli su vlastitim snagama iznjedriti svoj prvi album. Bar zasad dostupan samo u digitalnom izdanju, "Sok od agonije" zvuk je i glas s margina, ali i iz srca i iz želje da se dopre dokle god je to moguće. Imaju li pritom što zanimljivo za reći? Pa – da!
Ne upuštajući se u beskrajna prangijanja, kao ni u pretencioznu poetiku, Harvo Jay pletu svoj iskaz na širokopaletnoj gitarskoj svirci sposobnoj da od pjesama pravi male drame. Jer, svaka od devet pjesama doima se poput malih, dinamikom bogatih priča bez mnogo riječi, gusto risanih slika bez mnogo izravnih sugestija ili fusnota. Kako sami govore, nemaju namjere baviti se političkim ili vjerskim porukama, ne žele ispod klupe proturati bilo kakve vlastite istine i uvjerenja, već naprosto baviti se glazbom na što zanimljiviji i kreativniji način. To se i osjeti već na uvodnoj "Superžuto" koja pluta i skače visoko uvis, pjeva i vrišti, želi biti pjesma i krik, pri čemu ne nameće nikakvu depresiju ili mrak, već prije suprotno. Želja da se dade sve od sebe u vrlo ograničenim uvjetima, "s malo pomoći prijatelja", hrabro se probija kroz pore pjesama za koje je lako steći dojam da bi u nekim savršenijim uvjetima i spretnijim rukama bile prave male bombe. A možda baš u surovoj DIY estetici i leži njihov šarm...?
Kako bilo, "Sok od agonije" zanimljiva je zbirka entuzijastičnog društva, mali skromni dom pjesama koje slobodno dišu među svojim gitarskim rafalima i tutnjajućom ritam-sekcijom. Možda vokali nisu najjači adut, ali njihovo ispreplitanje na crti od pjeva do vriska sastavni su dio te prethodno opisane slike. Dinamika albuma je ta koja ga vadi iz sivog prosjeka i obećava još zanimljivih nota iz radionice ključnog točitelja "soka od agonije", Hrvoja Dešića. Pjesme poput teksturama bogatih "Tvornice" i "Božje uši" to najuvjerljivije ukazuju – zato, usmjerimo malo antene prema Slavoniji kojoj hrvatski rock ionako duguje i mnogo više od pukog osluškivanja.
Toni Matošin
