One Life Stand

Hot Chip je dobar elektro dance, odnosno (od ovog albuma) elektro pop bend. Dosta su i cijenjeni, no nakon što One Life Stand uzmete u obzir, Hot Chip nije bend u kojeg ćete se kleti ili za kojim putovati svijetom „loveći“ ih na nekom koncertu. Čut ćete svako toliko neki od njihovih hitova na radio valovima ili plesati na neke njihove stvari u klubovima i – to je uglavnom to. Ili da se drugačije izrazim: Hot Chip nije bend koji će u vama izazivati jake emocije bilo koje vrste. Ima takvih na milione bendova pa zašto to posebno napominjem?

 

Zato što ovaj bend ima posebnu kvalitetu koja međutim u kombinaciji s muzikom ne daje baš tako dobre rezultate. Posebno na ovom One Life Stand albumu, dosta su se pozabavili stvarnim i toplim emocijama i pričama o obitelji, domu i ljubavi, i s izražavanjem istoga nemaju problema, dobro to zvuči - no sve to upakirano u (ipak ne pretjerano) dobar glazbeni elektro-pop (dancea ima vrlo malo što je šteta) – to je nešto što na kraju ostavlja bljedunjavi dojam i nimalo blizu „vanrednog“ classic popa. Već same uporedbe (drugih) Hot Chipa s New Orderom ili R.E.M. – om (iz faze Everybody Hurts) su moram priznati meni totalno neprimjerene. New Order su glazbeno poprilično daleko iznad One Life Standa, za R.E.M. mi je uopće smiješno komentirati. Možda su najsličniji Pet Shop Boysima iz jedne faze... ali s prošlim Hot Chip albumima, naročito izvrsnim Made in the Dark.

 

Prošli Hot Chipov album Made in the Dark je još čisti elekto-dance (što nije negativno ako su malo promijenili smjer na One Life Stand), bit je u tome da je prošli album izuzetno jak glazbeno, a kako dečki rade i dobre tekstove, te da oba vokala Alexis Taylor i Joe Goddard imaju dobre vokale koji se nadopunjuju, onda u cjelini imaju visoku kvalitetu, koja ipak nije niti promjenom stila u elekto pop niti dubljom i ozbiljnijom konceptualnom idejom baš tako zasjala na aktualnom albumu – jer nakon dosta slušanja, pjesme vam postanu sve neinteresantnije. Tako recimo, Thieves in the Night i Hand Me Down Your Love (koja ima vrlo zanimljivu Motown notu) na prvu ruku ponajbolje stvari albuma, nakon repetitivnog slušanja padnu posve u drugi plan.

 

Cijeli je album pomalo zvuka elektro-popa 80.-tih, sladunjavih i/ili plitkih i površnih Giorgio Moroder pjesmuljaka, koliko god one zarazne i slušane bile, no na One Life Stand nećete niti takvih naći previše, I Feel Better i One Life Stand su zaista dobre perjanice albuma, uz emotivnu i elegičnu priču Brothers... i to je uglavnom sve za nabrojati nakon što si album dobrano izvozate u playeru.

 

Ne znam koliko će poklonika dobiti s ovim albumom, ali su mislim izgubili neke stare, u najboljem slučaju ostali su na standstillu, a to baš i nije neki dobitak za novi album.

 

Anastazija Vržina