Morrison Hotel [50th Anniversary Deluxe Edition]

Review

Jubilarna reizdanja ključnih albuma utkanih u povijest rock glazbe česta su pojava i sasvim logičan slijed. Ona uveseljavaju staru, vjernu publiku, ali ujedno otvaraju vrata novim naraštajima koja tako imaju priliku spoznati korijene suvremene glazbe. Grupa The Doors osnovana je u Los Angelesu sada već jako davne 1965. godine. Mnogi će za nju reći da je jedna od najutjecajnijih rock skupina druge polovice šezdesetih, a da je njihov frontmen Jim Morrison mitska ikona rocka. Bend su osnovali Morrison i klavijaturist Ray Manzarek, a naziv su mu nadjenuli na Morrisonovu inicijativu po Huxleyevoj pripovijetki „Vrata percepcije“. Pridružili su se John Densmore na bubnjevima i gitarist Robby Krieger. Godinu dana predanoga rada urodilo je plodom: već 1966. postaju kućni bend utjecajnog losanđeleskog kluba Whiskey-A-Go-Go, a potom su potpisali ugovor s tada manje poznatom izdavačkom kućom Elektra. Iduće su godine snimili čak dva albuma: istoimeni prvijenac s hitovima „Light My Fire“ i „Break On Through“, a potom nešto slabiji „Strange Days“ sa zapaženim skladbama „People Are Strange“ i „Love Me Two Times“. The Doors su postali prvenstveno live-band. Morrisonovi provokativni nastupi su bili prave dionizijske svečanosti, a ostala tri člana su svirala nevjerojatno sigurno i dobro, posebno Manzarek koji je svojim raskošnim klavijaturama u koje je često ubacivao elemente barokne i klasične glazbe te tako izgradio prepoznatljiv zvuk Doorsa kojega će kasnije mnogi isticati kao uzor u svojim sviranjima. Treći i četvrti album udaljio ih je od blues korijena, posebice „The Soft Parade“ na kojem su angažirani puhači i gudači što je bilo nespojivo s njihovim žestokim nastupima. Stoga je „Morrison Hotel“, peti studijski album, nastao u vrijeme kada su poslije incidenta u Miamiju imali zabranu živih nastupa, napravljen izuzetno temeljito, a što je najbitnije - ponovno ih je vratio početnim blues korijenima.

Ne čudi stoga da je povodom 50 obljetnice prvoga izdanja albuma „Morrison Hotel/Hard Rock Caffe“ ove antologijske grupe objavljeno novo, prošireno, još bogatije reizdanje. Naravno, nije to prvo njegovao reizdanje, ali za razliku od onoga objavljenog uz 40-tu obljetnicu koje je bilo prošireno tek s ponešto dodatnih, neobjavljenih studijskih snimaka i 'takeova', ovo je uvelike raskošnije, jer sadrži čak dva kompakt diska, sve popularniji LP te popratnu knjigu s bilješkama koje je napisao David Fricke, autor sličnih popratnih brošura uz ranija jubilarna reizdanja studijskih albuma ove grupe (The Doors/Strange Days/Waiting For the Sun).

Prvi disk sadrži digitalno remasterizirane pjesme s izvornih snimljenih vrpci i dokazuje da je ova grupa uistinu bila bez premca. Glazbeni perfekcionizam Doorsi su ostvarili samostalno, uz pomoć tek nekoliko dodatnih studijskih glazbenika: Raya Neapolitana i Lonnieja Macka na bas gitari te Johna Sebastiana na usnoj harmonici. „Snimanja su bila sjajna“, prisjetio se toga vremena Manzarek u svojoj autobiografiji, „Bio je užitak raditi taj album. Stvarno smo se zabavljali u studiju. Mnogo je prijatelja i gostiju svratilo u studio da nam daju podršku. Samo zabava. Prema Nietzscheu, kreativnost i stvaranje su bili u 'podnevu' svoj postojanja. Svi smo bili Übermenschen. U eteričnom prostranstvu. I čovječe, kako je bilo dobro…“ S obzirom da se na stranicama ovoga portala o ovome albumu već pisalo, nema ga potrebe ponovno analizirati, ali svakako ću naglasiti uvijek dobre Morrisonove stihove koji su provokativni, životni i snažni, jer Morrison je bio erudit i jedan od najvećih pjesnika u povijesti rocka.

Osim 'izglancanog' izvornika, reizdanje uključuje dodatni CD i donosi nam preko sat vremena studijskih snimaka. Čine ga sessioni koji su podijeljeni u nekoliko tema, a daju nam poprilično plastičnu sliku mukotrpnog i temeljitoga rada kojim su Doorsi uspješno iznjedrili ove vrhunske pjesme.

Prva cjelina pod naslovom „Black Dressed In Leather“ bavi se konačnim definiranjem skladbe „Queen Of The Highway“. Morrisonove stihove nadahnute ljubavlju prema Pameli Courson uglazbio je gitarist Robby Krieger. Imate li strpljenja, možete pratiti dugotrajan put improviziranja, metoda pokušaja i pogrešaka koje su uključivale sadrži elemente jazza, soula, razne promjene ritmova, kombinacije gitara, klavijatura pa i solo dionica na basu. Zanimljivo će vam biti slušati i uživat ćete u tome ukoliko se bavite glazbom, ali ruku na srce, sessioni nisu za svakoga i moguće je da će vas deseta inačice iste pjesme dovesti do laganog zamora. Dodatak ovome dijelu jest kratka snimka pjesme „I Will Never Be Untrue“ koju u cijelosti možemo poslušati na „The Doors CD Box“ (1997.) ili kao dio glazbene podloge u okviru Morrisonove poeme „An American Prayer“ (1978), koju su nakon autorove smrti uglazbili i objavili Doorsi.

Drugi session nosi naziv „Money Beats Soul“ i razrađuje tri uspješnice: „Roadhouse Blues“, „Peace Frog“ i „Blue Sunday“. Ova prva je uistinu klasik, pravi rock-blues enormne energije. Svjedočimo kako je nastala studijska Morrisonova improvizacija stihova u dijelu ove pjesme, ono poznato: „I gotta beep a gunk a chucha / Honk konk konk / Ka gancha each you puna eachya bop a luba / Each yall bumo a kechonk / Ease sum konk ya ride…“, kojemu su generacije uzaludno tražili smisao. Evo, nastali su upravo tijekom ovakvih sessiona, kao i pjesma „Peace Frog“. Robby Krieger je osmislio gitaristički riff na kojega je Jim u početku pjevao samo „She came… just about the break of day…“. Međutim, producent Paul A. Rotchild je, priznat ćemo, ispravno smatrao da tekst treba malo 'nafutrati' pa je s Morrisonom prelistavao njegovu bilježnicu u koje je Jim zapisivao stihovima. Iskombinirali su tekstove dvije Morrisonove pjesme: jedna je opisivala Jimovu traumu iz djetinjstva nastalu kada je kao dijete svjedočio prometnoj nesreći u kojoj su stradali Indijanci ležali pokraj ceste pa je potom živio u uvjerenju da je duša mrtvog Indijanca ušla u njega i druga, koja opisuje nemire na ulicama Chicaga 1968. te žrtve do kojih je došlo kada je policija u zaštitnoj opremi brutalno tukla prosvjednike. Žestoka „Peace Frog“ pretače se u nježnu „Blue Sunday“ koja je nastala iz jedne Morrisonove pjevne melodije. Ovdje su pridodane dosad neobjavljene snimke obrade Motownovog klasika “Money (That’s What I Want)” i odličnoga bluesa B. B. Kinga - “Rock Me, Baby”. Uz poneki krivi ulet ili prekid, na snimkama se može čuti ponekad i simpatična konverzacija članova grupe s producentom Paulom A. Rotchildom koji je bio s druge strane stakla za mix-pultom. Zabavno je i Jimovo moljakanje da se nakon bezbroj pokušaja pjesme „Queen Of the Highway“ još jednom odsvira njegov očigledno favorit „Roadhouse Blues“.

Treći dio ovoga boxa vinilno je reizdanje i prava poslastica za diskofile koji vole slušati ploče i fizički osjetiti dvije strane ovoga projekta: A stranu kao „Hard Rock Cafe“ i B stranu – „Morrison Hotel“. Kao što se knjiga ne sudi po korica kraju, ali omotnica je simpatična. Naime, „Morrison Hotel“ uistinu postoji. Bio je to ofucan hotel u Los Angelesu, a članove benda je kroz staklo fotografirao Henry Dilz. S druge strane, lanac „Hard Rock Cafe“-a krenut će u svijet iz Londona inicijativom dvojice Amerikanaca već iduće 1971., možda upravo potaknut ovim albumom te do kraja desetljeća postati globalni pojam mjesta na kojemu se mogu kupiti rock suveniri.

Ukoliko ste obožavatelj Doorsa, ovo će vas izdanje bez sumnje oduševiti. No, ako nemate strpljenja za svjedočenje nastajanja nekoliko pjesama s ovoga albuma, preskočite drugi kompakt disk. Ipak, možda će pasionirani ljubitelji vinila nabaviti ga vjerojatno i mimo ovoga reizdanja. I na kraju možemo reći: zavrtite li bilo koju stranu ovoga antologijskog albuma – sigurno nećete pogriješiti.

Ivan Dukić