Whoosh!

Review

Deep Purple, jedna od mojih prvih glazbenih ljubavi. “Hush“, obrada Joe Southove pjesme svojim je zaraznim ritmom, zbrojem zastupljenih elemenata koji jednu pjesmu čine trajno pamtljivom, te Jon Lordovim bravurama na Hammondu bila je inicijacija za uvrštavanje Deep Purplea, nakon Beatlesa, u slijedeći niz omiljenih mi bendova i autora: Led Zeppelin, The Who, Pink Floyd, Neil Young, Genesis, Dire Straits, U2, Pearl Jam, Kaleo, Snarky Puppy, Jacob Collier.

Skup izvanrednih individua, majstora svojih instrumenata djelovao je i kao homogena cjelina koja je iznjedrila mnoštvo odličnog materijala. Rijetko tko nije okidao na Ian Gillanove visoke lage u „Child in Time“, dugometražnoj priči o gubitnicima koja je zauzela zasluženo mjesto među najboljim ostvarenjima rocka; mnogi su s ponosom u kućnoj radinosti skidali jedan od najboljih riffova svih vremena iz „Smoke on the Water“.

Prekretnica u njihovom radu nastala je s izlaskom kamena temeljca hard rocka; album „Deep Purple in Rock“ (1970) čak je i svojom omotnicom sugerirao trajno zauzimanje visokog mjesta koje neće tako lako izblijediti u rock hijerarhiji. Bio je to materijal s progresivnim tendencijama potenciran Ian Paiceovim indijanskim bubnjanjem u „Flight of the Rat“; Blackmorovim zrelim sviranjem; Gloverovom Hendrixštinom u „Speed King“, Gillanovim vokalnim eskapadama. A „Into the Fire“ bila je potpuno na tragu Sabbatovog mraka.

Album „Machine Head“ nam je donio gore spomenuti Blackmoreov riff, inspiriran požarom u teatru prilikom nastupa Frank Zappe i MOI koji je ujedno uništio i njihov studio. „Higway Star“ sa bubnjevima koji neprestano šamaraju, gotovo pirotehničkom klavijaturskom i gitarskom zavjesom u ostatku materijala, bend je pustio s lanca pravu zvijer, kanonadu zvukova i tonova. Nije ga bez razloga Roger Glover smatrao njihovim najboljim.

Epitet čudovišta metala zacementirali su albumom „Made in Japan“ na kojem se nalazi probrani materijal, odsviran i otpjevan u masivnim, melodramatskim verzijama u kojim posebno mjesto zauzima čudovišna „Space Trucking“ pravo glazbeno pustošenje divlje zvijeri.

Poput mnogih bendova i oni su prošli kroz Scilu i Haridbu, nezdrava klima i međusobna netrpeljivost razorile su bend, čiji su se članovi upustili u solo projekte: Gillan odlazi iz benda, mijenja ga David Coverdale; Glover postaje producent grupe Nazareth; Lord i Paice osnivaju grupu Paice, Lord, Ashton; Blackmore osniva bend Blackmore's Night i ostvaruje jednu od najčudnijih metarmofoza, prošavši put od notornog rockera do anonimnog trubadura kombinacijom rocka i trubadurske glazbe na zaista odličnom albumu “Fires at Midnight“.

I tako se skoro neprekidno u raznim verzijama od daleke 1968 godine spominje ime Deep Purple da bi na red došla recenzija njihovog 21-og studijskog albuma. Ovo je osma postava benda u sastavu: Ian Gillan (vokal); Ian Paice (bubnjevi); Don Airey (klavijature); Steve Morse (gitara) i Roger Glover (bas).

Zbog provjerenih sviralačkih mogućnosti etabliranih imena nije čudo da će se prilikom slušanja ovih 13 novih pjesama naletiti na dosta zgodnih gitarskih ili klavijaturskih sola (uvijek rado slušan Hammond) ili na razigrani duet, dok za građenje baze bubanj – bas ne treba trošiti previše vremena, ipak za ukupan dojam materijala asocira me na onaj vic o Muji i Hasi:

Pita Mujo Hasu, znaš li bolan kako izgleda banana?
Nemam pojma, odgovara Haso.
Pa znaš li kako izgleda naša domaća šljiva, pita opet Mujo
Znam, naravno, kaže Haso
E, pa ni nalik

Eto, to bi bio moj osobni doživljaj ovog albuma, ni nalik nekadašnjim Purpleovcima, što obzirom na mnogobrojne subjektivno/objektivne činjenice i događaje nije neko veliko iznenađenje, a ni baš veliko razočarenje. Naoko sve štima, a opet nema šušta ni gušta, jer kako kaže jedan poznanik: A di je pjesma?

Njih pamtljivih i nezaboravnih je najmanje ( uz izuzetak otvarajuće „Throw My Bones“ jednog njihovog, recimo, novog „klasika“), a tu bi se mogla ugurati i „Nothing at All“ sa klavijaturskim i gitarskim asocijacijama na klasičnu baroknu glazbu. Aranžmani su umotani u pristojan celofan (očekivano) koji umnogome asocira na neka za njih sretnija vremena, ovaj album je gotovo reprezentativan uzorak njihove fanatične izdržljivosti, ujedno i dokaz koliko ih nije briga za moderne trendove. Jer kako su u NME napisali, ovo je idealna glazba za slušanje u autu kada se zaglavite u prometu.

Pohvala ili pokuda, odlučite sami.

U motive nastajanja ovog albuma ne bih zalazio, je li to potvrda teze jednom glazbenik, uvijek glazbenik; ili je u pitanju dodatna vječna želja za dokazivanjem, ili pak nedostatak novaca koji bi se trebao sliti u njihovu kasicu prasicu uslijed nadolazeće turneje. A možda je ipak u pitanju iskreno vjerovanje u misao kojoj se njihova srca nisu ni za trenutak protivila. Siguran sam da će ovaj album imati onu vjernu publiku koja će ga iskreno voljeti, pritom ne glumeći ni za trenutak.

Akumulirano iskustvo i neosporna glazbena virzuoznost nisu održali nestajanje arhetipskog, čvrstog rocka, ni traga onoj prepoznatljivoj matrici koja je edukativno derivirala u mnogo pamtljivih glazbenih momenata. Ovaj materijal unatoč provjerim instrumentalnim dionicama dokazuje limitiranost benda, pa ako je ovo najbolje što mogu, onda, nažalost ne odlaze u velikom stilu, za razliku od kolega iz benda The Who.

Kaže jedan aforizam: „Ljubav gleda kroz naočale kroz koje se bakar pričinja zlatom, bijeda bogatstvom, a krmelji biserima“.

Obrisavši dobro stakla tih naočala, izgubilo se iz vidokruga to zlato, ti biseri, ostala je gola realnost; moja ljubav prema njima i dalje traje samo na davnoj, blistavoj prošlosti.

Đorđe Škarica