Review
Hrvatska ima symphonic/gothic/metal bend, ako niste znali, a pretpostavljam da većina vas nije. Četiri momka i jedna dama čine trenutnu postavu benda Downcast Art koji dolazi iz Karlovca, a internet kaže da začeci ovog projekta sežu u 2005. godinu.
Od 2005. godine na ovamo štošta toga se događalo u i oko benda, a ono najbitnije je svakako izlazak albuma prvijenca imena "Forbidden Memories" početkom ove godine.
Negdje sam pročitao interviju u kojem bend izjavljuje kako je u Hrvatskoj publika "gluha" na vrstu njihovog glazbenog izričaja, vjerojatno je to jedan od razloga što samo jedna pjesma na albumu "Miris prošlosti" na Hrvatskom jeziku. Inače, album sadrži 11 numera od kojih su 2 instrumentala i dvije verzije pjesme "Home Of Silence", klasična i piano verzija.
Ambalaža ne garantira kvalitetu proizvoda, barem kada su u pitanju CD-i, naslušao sam se svakakvih nebuloza u sasvim solidnim "cover-art" izdanjima, međutim kod Downcast Arta sasvim je očito kako traljavosti nema mjesta, počevši od knjižice unutar CD-a s tekstovima nadopunjenim vizualnim segmentima pa sve do same muzike i vokala.
Više je nego očito kako bend "puca" na inozemno tržište, tako da mastering potpisuje Online Mastering iz Njemačke, vani je ipak šira lepeza mogućnosti, publike, festivala, naravno shodno tome veća je i konkurencija, potrebno je zaista kvalitetom iskakati i uz malu dozu sreće probiti se na zgusnutoj sceni.
Što se tiče utjecaja drugih bendova na muziku Downcast Arta, on se kreće od Nightwisha i neizostavne Tarje Turunen, ponajviše zahvaljujuću izvrsnim vokalnim bravurozama Jelene Mužar, pa sve do Lacune Coil i u nekim segmentima HIM-a, zahvaljujući atmosferi tragičnog epa, mistike, fantazije, zagonetke, ljubavi.
Meni osobno sve to zvuči obećavajuće od sjetne, teške, moćne "Home of Silence", preko mistične "Face without a Name" pa do završne "Downlight". Klavijature koje potpisuje, kao i većinu lirike Zdravko Smenderovac uz prekrasan Jelenin vokal uspijevaju stvoriti epsku zvučnu kulisu te kada tome pridodamo gitaru, bass, bubanj, ostaje činjenica da ovaj bend veći dio vremena ne zvuči kao da je iz Hrvatske, u pozitivnom smislu naravno.
Ostaje čuti i vidjeti kako sve to zvuči i izgleda na nastupima uživo, jer potrebno je zaista puno vježbe i truda da bi se monumentalnost iz studija iznjela van, a da se ne izgubi na dojmu i autentičnosti koju ovaj bend na svom prvijencu nesumnjivo posjeduje.
Mihael Pinter
/
