Review
Ima bendova o kojima je lako skupiti informacije a postoje i oni kod kojih je to gotovo nemoguće. Ovi drugi najvjerojatnije smatraju da njihove pjesme govore više od biografskih podataka. U zagonetnu skupinu spada svakako i virovitički bend Skotni vrag.
Na njihovom bandcampu o njima piše vrlo kratko: „...odjednom se stvorio. Nisam imao vrijeme ni mjesto gdje sam se rodio. Počeo da stvaram neku svoju muziku o temama kojima sam želio naći publiku. Za tu misiju uposlio sam četvoricu, da prenesu ideju i moju poruku. Ideja toga imena nikom nije sjela (čak ni majkama članova benda), ali ja sam bio uporan da počast mi se oda i tako nekako, eto ti benda moga. Kada dođe vrijeme ukazat ću se svima vama...” Ne pišu na stranicama čak niti puna imena članova benda, već njihovi pseudonimi, instrumenti i boje „mantija” u kojima nastupaju. Dakle, Skotni vrag su: Kardinal Broz (crveni), pjevač gitarist i programer, Pater Rodrigo (crni) na basu; Mosinjor Luigi (zeleni) za bubnjevima, Papa Š. (plavi) na vokalu, gitari i klavijaturama, a svakako treba pridodati još i Pastora Matera (rozi) koji je svirao saksofon, miksao i producirao album. Pjesme su napisali K.B. (Kardinal Broz) i P. Š. (Papa Š.). Ne zna se kada je grupa osnovana i sve je obavijeno kapuljačom tajne. U stvari, i bolje da je tako. Lakše je i slobodnije stvarati pod pseudonimom. Čak i nebitno tko stoji iza toga, važno je da je dobro. A Skotni vrag, upravo kao i njihov naziv zvuče provokativno, hrabro i nadasve zanimljivo.
Od prve, naslovne pjesme pokazuju da su upoznati s najraznovrsnijim žanrovima: od punka, stone-rocka, progresive, symphonic rocka pa do psihodelije. Hipnotički bas zarazno se provlači od početka pjesme, vokali i gitare podsjećaju na rane radove slovenske grupe Buldožer, a riječi su joj posložene u pomalo bizarnu priču o nekom kompliciranom liku. Jednostavne je, ali aranžerski odlično razrađene melodije s promjenom dinamike, no ipak se neće vrtjeti kao hit na radiju ne samo zbog one nepopularne dužine pjesme (traje čak šest i pol minuta!) već i zbog pregršt riječi koje graniče s vulgarnošću. „Zadovoljština” svojim početkom podsjeća na rane početke Haustora, ali i ovdje ima ubačenog stonerskog rocka koji se izmjenjuje s nekim reggae-ska ritmom te zajedno čini još jednu zanimljivu musaku. Za psihodelični dio ovaj puta zaslužan je saksofon koji zvuči kao onaj na Lou Reedovoj „Overture“ s albuma „Raven”. „Bill Gates” vrhunac je ironije s kvalitetnim antivakserskim tekstom o svjetskoj uroti i pitalicom gdje je to „svemirsko biće“. I ovo je mozaik raznovrsnih glazbenih elemenata: psihodelije, death metala i još koječega. „Ukrasio mozak” zvuči kao neka zgodna dječja pjesmica s bebop soundom, prizvukom kasnih sedamdesetih (ili ranih osamdesetih) te toplo podsjeća na one zafrkancije Franka Zappe kakvih je ovaj osobenjak znao iznjedriti nekada.
„Ponekada nikada” glazbom započinje kao pjesma Disciplina kičme, ali je od toga udaljava ponavljajući robotski glas u stilu Kraftwerka koji izgovara naslov koji je ujedno gotovo jedini tekst u cijeloj pjesmi (jer tu je još i „kriv nikada”). Možemo gledati na ovu pjesmu kao na još jedan eksperimentalni predah a možemo je ocijeniti i kao najslabiji moment ove ploče. No, već sljedeća, putnička pjesma „Vlak ili bus” u prvoj minuti zvuči kao da je pjeva Grupa 220 (kad ne bi bilo u tekstu riječi „čmar” koja je od njih definitivno udaljava), ali i u njoj ima promjene dinamike, ponovno robotskoga glasa i divljeg punk-urlanja („Nikad neću da stignem na vrijeme!”). Melodijska i ritmička rješenja pjesme zanimljiva su i kod slušatelja pobuđuju znatiželju da se prvom prilikom uvjeri kako dečki to izvode uživo. „Budimpešta” se lijepo melodijski i smisleno nadovezuje na ovu pjesmu. Pitku melodiju popunjava tekst koji je ponovno na granici vulgarnoga, no pjesma je uistinu nevjerojatno dobra, posebno u trenutku kada pred njezin kraj krene solo gitara u stilu Mike Oldfielda, Joe Satrianija ili nekog drugog svjetskog gitariste. „Smurf Surf” je, naravno, instrumentalna surf stvar koja podsjeća na pjesme koje možemo čuti na albumu „Bossa Nova” legendarnih Pixiesa. „Zvučni zid” kreće s laganim akustičnim uvodom i prigušenim vokalom, lijepom bas dionicom u pozadini s nekoliko gitarističkih žešćih prekida na kojima bi publika mogla, pretpostavljam, vitlati kosom što je također nekima vrhunski koncertni doživljaj. „Amnezija” je dopadljiva pjesma koja u sebi sadrži nekoliko skladno spojenih različitih elemenata i tekst pun nostalgije („zavrti još jednom tu priču”) kao i fobije autora da će zaboraviti vlastito ime. „Gigi Aids”, posljednja je na albumu i dijelom zvuči kao neka pjesma Zabranjenog pušenja. U nekom breaku čuje se nešto kao crkveno zvono, prateći vokali podsjećaju malo na crkveno pjevanje, potom se ponovno vraćaju u početnu melodiju, a na to se nadovezalo još nekoliko progresivnih elemenata. Sam kraj pjesme u stilu je starih, dobrih Buldožera.
Skotni Vrag jedinstvena je i svježa pojava na našoj sceni koja je na prvu objavila nadasve zanimljiv, kvalitetan i obećavajući debitantski album. Bez dvojbe, radi se o skupini vrsnih glazbenika koji su, onako, tehnički gledano, napravili izvrstan stilski kemijski spoj svega i svačega. Ipak, takav pristup ujedno je i mač s dvije oštrice: s jedne strane dokazuju da su podjednako dobri u svim žanrovima, a s druge, ostavljaju dojam zbrke i blage nedorečenosti. A opet, možda je taj kaos upravo u funkciji zornog oslikavanja samoga društva u kojemu danas živimo. U kakvome će se smjeru njihov rad dalje razvijati pokazat će vrijeme. U svakom slučaju, napravili su vrlo dobar prvijenac koji je svakako zaslužio biti otisnut na vinilu i zahtjeva posebnu pozornost ljubitelja alternativne glazbe.
Ivan Dukić
/
