Nakon osvrta na njegov najnoviji EP "Memphis - Koprivnica - Puttaparthi", objavljen prošle godine za nezavisnu izdavačku kuću Rock Live iz Koprivnice, u emisiji Blues za vas razgovarao sam s poznatim etno-blues glazbenikom Miroslavom Evačićem, pa evo što nam je sve rekao…
Bok, Miro! Moram priznati da smo se lijepo družili u studiju Radija Križevci prije gotovo godinu i pol kad si tu bio zajedno s Marinom (Hrašćanecom) i Vojkanom Jocićem... Ukratko, što se od tada dogodilo?
ME: Pa, nakon promocije albuma "Blues News", koji je imao dva dijela, studijski i onaj drugi dio, gdje smo snimili onaj session, htio sam napraviti neki zaokret u glazbi. Imao sam dogovor za suradnju s nekim našim poznatim glazbenicima, kako bi napravili neki album, gdje ne bi dodirnuli onu etno crtu, već da to bude album koji je više onako nastrojen na rock n' blues. Moja žena Gordana i ja imamo hrpu takvih pjesama na lageru ali još nisu dospjele van. Ali znaš kak' sve to skupa ide kod nas, uvijek je sve to tu, ali onda uvek nekaj zašteka, pomaknu se termini. Htio sam da se pjeva na engleskom i da se više orijentiramo prema van, jer World Music, nažalost, više-manje postaje stvar prošlosti, ali opet nije to baš tak' jednostavno napraviti. A na kraju morali smo i neke ugovore ispoštivati, prema sebi, prema gradu i da album izađe do kraja prošle godine i tak' je i bilo. Žena i ja smo odlučili napraviti instrumentalni album, koji je zapravo vrlo štur, uz to, vratili smo se nezavisnoj produkciji. Da li je to dobra odluka ili ne, to uopće nije važno niti o tome razmišljamo. Žena i ja htjeli smo napraviti baš takav album kakav jest, nema tu nikakvih miksanja, dodavanja i uljepšavanja. Onak' kak' smo snimili u 'one take', tak' je i otišlo van.
Tvoja, odnosno, vaša obrada poznate uspješnice Chucka Berryja "Memphis Tenessee" dobila je zanimljivo oskudan aranžman i vizija zapravo ima višestruko značenje.
ME: E, da… Fala ti.
Ma, zapravo taj ciklus "Koprivnica – Memphis – Indija" je poveznica da u cijeloj priči nekako iskače taj etno kojeg ti prezentiraš u najminimalnijem, da ne kažem, oskudnom obliku, to ti namjerno radiš, insisitiraš ili se to događa samo od sebe?
ME: Pa, ja mislim da ti se to događa samo od sebe. U tom svom glazbenom putu uvijek nailaziš na neke pjesme... Ja sam prvi put čul pjesmu "Rock n' roll music" u izvedbi The Beatlesa, pa sam prek' njih došel do Chucka Berryja. Isto tak' sam prije bluesa slušal Erica Claptona i onda natrag došel do zaključka da je "Key to the Highway" tradicionalna, da ju je prvi snimio blues pijanist Charlie Segar 1940. a na prijelazu od 1940. na 1941. pjesmu je snimio veliki, legendarni Big Bill Broonzy. Ma, zapravo i u Americi je velik broj ljudi došao do bluesa prek' engleskih izvođača, koji su taj tradicionalni blues komercijalizirali i stavili u malo prihvatljiviji zvuk koji je išao prema većem slušateljstvu. I onda, prije jedno 20 godina sebe sam ulovio kako slušam blues samo uz gitaru i vokal, usnjak i vokal i to je to. To je čisti blues u svom iskonskom značenju. Tako da i mene kada pukne osjetim da više ništ' nije dobro kaj snimim, da je svega previše i zato na ovom EP-ju sve zvuči baš tak' kak' zvuči, samo i potpuno ogoljelo.
Ovaj EP je deveto izdanje, na neki način to je i obilježavanje desetogodišnjice izlaska prvog albuma "Čardaš Blues". Ti si ostao vjeran svom lokalnom glazbenom etnosu i zapravo rijeke Drava, Mississippi i Ganges imaju istu priču, samo to treba pospajati… Treba se toga sjetiti?
ME: Pa, da. Kao i ona glazba istoka – a to malo ljudi zna – bazirana je na 'shuffleu'. Ma sve te ortodonske glazbe, primjerice glazba Malija u kojoj ima toliko bluesa. Pa i crnci su došli iz Afrike i pokrenuli su taj blues, ne? Ma, zapravo to je narodna glazba, a to je sva ona koja se nije svirala po dvorovima. U svojoj fonoteci imam hrpu albuma sa svih strana svijeta, a i prije deset dana došel sam iz Nepala i tam' sam opet čul čuda od tih glazbenih varijacija. Tam' na ulici sviraju drombulje, zvuče skroz drugačije, fenomenalno. Bili smo tamo i nastupali na međunarodnom festivalu Jaw harpa, a ti svirači skroz drugačije sviraju. Pa smo naleteli na sprovod u centru grada gdje svira čista pleh glazba, ali ne tužna već vesela. Na svatovima isto tak' svira pleh muzika, znači sve se to negdi pomiješalo. A evo u centru Katmandua svira se rock n' roll i uvijek čuješ i doživiš nekaj novo i drugačije na tim putovanjima, samo se moraš maknuti iz centra i čim malo dalje odeš čuješ puno drugačiju glazbu, čuješ glazbu tog podneblja. I ja sam tu uvijek nalazio inspiraciju i ono što volim.
Miro, supruga ti pomaže… Kak' to izgleda, jel' te puno špota, jel' mora biti kak' gospođa hoće ili sve je stvar dogovora?
ME: Čuj, kak' da ti velim, interesantan je taj naš zajednički život gdje dijelimo odgoj djece i skladanje i naravno da se nekad ne slažeš oko nekih stvari, ali na kraju sve skupa je stvar dogovora. I mi smo to poprilično jednostavno posložili… Ak' je moj album, ja odlučujem kak' bumo to odradili i speljali, a ak' je njezin, kao "Sneha", onda ona odlučuje i njena je konačna odluka. Makar u konačnici ipak je sve stvar dogovora.
Na ovom instrumentalnom EP-ju sve su skladbe dosta smirene, osjeća se potpuno tzv. 'smooth' atmosfera, ali ove skladbe zapravo u sebi kriju nepatvoreni, bogati ritmični naboj. Možeš li to objasniti, kak' to postižeš?
ME : A znaš kak' bi' ti ja to rekel, to se ne postiže svaki dan. Mi imamo mali kućni studio gdje možemo raditi kad hoćemo i koliko hoćemo i nitko nam ništa ne može prigovarati i slično. Nekad ostavljamo demo snimke, koje onda idu van, jer kad pokušavaš to snimiti u drugom aranžmanu, više to nije to, nije tak' ortodoksno kao na demo snimci. I znaš kaj, još nemreš svaki dan biti tak' raspoložen odsvirati to na način da bi onda taj 'take' stavio na CD. Nama stvarno nitko ne govori kak' da snimamo, mi to radimo točno onak' kak' osjećamo i to je dobro. Ne marimo puno kaj se tiče nagrada, ali taj naš rad ima loše konotacije i kaj se tiče radiofoničnosti. Nas vrte samo entuzijasti poput tebe i tvoje emisije ili pak Iana Andersona u Engleskoj ili neke emisije u Americi, svi vi ste doista pravi entuzijasti, koji puštate ono što mislite da treba, da to je tak' i to treba reći.
Na ovom EP-ju jednu pjesmu si posvetio nažalost pokojnom Draženu Buhinu – Buhi, koji je zapravo pokrenuo mnoge pozitivne stvari kad je u pitanju hrvatska blues scena. Pjesmom odjekuje to ozračje ponosa i tuge, prisutan je nevjerojatan emocionalni naboj. Vjerujem da bi Buha bio oduševljen ovim ritmom i prigušenim slideom. Doista, upečatljiva glazbena posveta.
ME: Hmmm, čuj... ta pjesma ima jedan svoj tok... ha, kaj ja znam. Buha je čovjek kojem sam zahvalan u nizu stvari. Usuđujem se reći da smo bili jako veliki prijatelji. Interesantno je da sam ja tu temu napravil' još dok je Buha bio živ, ali smo svi znali da ga ne bu dugo. Stvari se u životu događaju prebrzo, tak je otišel Buha, pa Dražen Vrdoljak prije njega, otišel je i Sai Baba. Otišli su ljudi koje sam poznaval, koji su mi nekaj značili, kak da velim, oni su mi davali neki unutarnji mir, sigurnost, uvijek trebaš imati nekoga, znaš. To je tak, to je blues, nažalost sada tužan, ali ima i sretnog bluesa itekak! I zbilja mislim da bi ta blues scena trebala imati značajniji status, evo maknute su kategorije blues i etno iz Porina, što nije dobro, jer su nekad ljudi stvari radili entuzijastički i hteli su da sve to ima neki značaj. A oni koji rade biznis iz svega toga onda stvarno imaju razloga da kažu da kategorije bluesa i etna u Porinu ne trebaju. Iz onog razdoblja kad se radilo entuzijastički, stvari su se radile jako dobro, mnogo toga imalo je smisla i puno se pokrenulo pozitive. Rezultati su bili jako dobri, osobito prema van, više nego u bilo kojoj drugoj glazbi. Da, tu je i kategorija jazza, ali jazz nisu reducirali, ona ipak nije ukinuta. Oni se ipak drže na okupu, a taj okup u bluesu je sada dosta stagnirao. Prije je sve to Buha držal na okupu.
Da, problema svakako ima, ali o tome ćemo drugom prigodom.
ME: Da, može...
Miro, zahvaljujem ti na ovom razgovoru i veselim se našem ponovnom susretu i razgovoru. Hvala ti i bok!
ME: O.K., čujemo se... Bok!
