Review
Willie Nelson ima nov album. „Okej“, reći će netko, „Stari je čiča ponovno složio pletenicu, vjerojatno i frulicu i što sad? Velika stvar!“ No, svaki projekt potpisan njegovim imenom i prezimenom vrijedi poslušati i to pozorno. Jer, u country glazbi kao i u svakom drugom glazbenom stilu postoji nekoliko imena koja imaju onu oznaku konstante, jer su nezaobilazni, kameni temeljci, na kojima su mnogi drugi kasnije nadograđivali svoje modernije, a ponekad i krhkije arhitekture. Jedan od čvrstih stupova i temelja svakako je Willie Nelson. Nebrojeno puta pokazao je da taj country nije samo „američka seljačija“, jer se može sasvim znalački spojiti s jazzom i drugim, netko će grubo reći, 'zahtjevnijim' glazbenim izričajima.
Nije Willie birao glazbu, već je glazba izabrala njega, jer njome se bavi od najranijeg djetinjstva. Dosadno pedantni kroničari bilježe da je sa sedam godina napisao prvu pjesmu, a već s deset svirao u prvoj grupi. Nakon srednje škole priključio se američkom zrakoplovstvu, ali ga je morao napustiti zbog zdravstvenih problema. I onda je radio kao D. J. u Texasu, pa zatim čak i pjevač u nekom honky-tonk baru. Preselivši se u Vancouver snimio je „Family Bible“ (1956.) i svoju prvu poznatiju pjesmu „Lamberjack“. A nakon toga, možemo reći da je sve počelo. Nanizao je hitove koje nije sam izvodio, već ih je nesebično dijelio i drugima: pjesme kao „Crazy“ koju je pjevala Patsy Cline, a za koju je kasnije priznao da se izvorno zvala „Stupid“ ili još poznatija „Funny How Time Slowly Slips Away“, kao i legendarna „On the Road Again“. Malo kome je poznato da je čak i ona Presleyeva „Always On My Mind“ pjesma Willieja Nelsona. Ukratko, čovjek je živa legenda.
Bilo bi neobično zaobići u ovoj priči aktuelni problem pandemije COVID-a 19. Naime, album je trebao izaći još krajem travnja, ali ga je korona odložila te je ipak izišao početkom srpnja.
Kada netko u 87.-oj godini života snimi sedamnaesti studijski album, na prvu ne očekuješ previše od toga. I treba ovdje odmah na početku pošteno reći da Willie nije izišao iz svojih uobičajenih okvira prepoznatljivoga laganoga country stila, s malo violine, malo steel-gitare i usne harmonike. Ali, ima naravno ovdje nešto primjesa već spomenutog jazza, a sve je skupa upakirao u jedno vrlo slušljivo i ugodno izdanje, koje je posebno pogodno slušati u ljetno vrijeme kada glazbu slušamo nepretenciozno i želimo se malo opustiti.
Album otvara odlična naslovna pjesma „First Rose Of Spring“, melankolična, lijepa teksta, koji govori o životnoj ljubavi, ali se tekst srećom nije sunovratio preko ruba patetike. Sjetna pjesma odiše mirnoćom, dubinom i prilično je dopadljiva. A zatim slijedi nekoliko pjesama koje su manje-više u njegovom već ranije poznatom stilu. Ipak, među njima se ističu i to treba spomenuti „Just Bumming Arround“, jer podiže album na razinu veću od prosječnosti, dok „We Are the Cowboys“ plijeni pozitivnom porukom jednakosti koja zrači iz njezina teksta i upućuje na toleranciju i ostale u posljednje vrijeme pomalo u drugi plan potisnute temeljne demokratske vrijednosti. „Love Just Laughed“ ima odličan tekst i možemo čuti usnu harmoniku s naznakama bluesa. Iznenađenje je i obrada pjesme Charleza Aznavoura, armenskog izvođača francuskog govornog izričaja. „Yesterday, When I Was Young“ koju Willie izvodi duboko proživljeno, kao da je njegova vlastita, dokazuje širinu glazbenih uzora, premda je moguće pjesma do njega došla i preko Roya Clarka, američkog country pjevača.
Ukratko, album je kvalitetan i vrijedan pozornosti. Ne radi se ovdje o nekom epohalnom Williejevom djelu, ali je dokaz njegove glazbene vitalnosti i vrijedi ga poslušati.
Ivan Dukić
« Band Of Brothers 
