Review
Strokesi su ponovno aktualna tema glazbenih blogova i časopisa. Za to su svakako zaslužnii NME, Julian Casablancas i Oscar Wilde. No, krenimo redom.
Legendarni britanski časopis NME proglasio je This Is It najboljim albumom desetljeća i protresao prašinu sa tog skoro zaboravljenog benda. Zaista, tko još priča o Strokesima kao o aktualnom i inspirativnom bendu? Gotovo u isto vrijeme ovog (diskutabilnog) proglašenja, frontmen grupe Julian Casablancas odvažio se i izdao svoj album prvijenac.
Phrases And Philosophies For The Use Of The Young djelo je Oscara Wildea u kojem nudi životne mudrosti u svom ekscentričnom stilu, a za potrebe naše priče, ujedno i djelo koje je inspiriralo Casablancasa da svoj debitantski album nazove Phrazes For The Young.
Kako zvuče Casablancasove mudrosti odmah nam demonstrira prva pjesma na albumu nazvana Out of the blue: Somewhere along the way/My hopefulness turned in sadness/Somewhere along the way/My sadness turned in bitterness/Somewhere along the way/My Generous turned to anger/Somewhere along/the way/My anger turned to revengious/And the ones that I make pay/But never the ones who deserve it/And the ones who deserve it/They'll never understand it./Yes, I know I'm going to hell in a purple basket/At least I'll be in another world/But you'll be pissing on my casket…
Sa prvim zvucima sintisajzera i Brian Mayovske gitare, jasno nam je zašto je Casablancas ove pjesme zadržao za solo objavu. Njegovo pojašnjenje istoga dao je u inrevjuu za Rolling Stone Introducing new instruments into the Strokes would be like adding new characters to a sitcom. Iako bi se mnogi sigurno složili da je uvođenje nekoliko novih “karaktera” u Strokese nužna i apsoultno preporučljiva solucija, pokušavamo razumjeti Juliana i nadamo se kako su njegove Phrazes doskočile tom problemu.
Left&Right In The Dark zvuči kao pravi “plastični” hit iz osamdesetih. Jedino što nas podsjeća na suvremenost jesu Julianov karaketrisično indiferentan glas i specifičan smisao za catchy pop melodije koje uvijek uspijeva prodati pod etiketu “rock” i “indie” glazbe.
Ono što ovaj album dijeli sa zvukom Strokesa definitivno jest “kondenziran” album koji čini samo 8 pjesmi koje u prosjeku traju do 5 minuta. Kratko i slatko.
11th dimension nastavlja u duhu sintisajzera i vesele dinamične melodije. Stihovi se nastavljaju u stilu: Forgive them even if they are not sorry./All the vultures, bootleggers at the door waiting./With our luck here, for your own point but not anothers./While it leaves you trapped in another dimension.
4 Chords Of The Apocalypse započinje kao soul/blues balada da bi zaokrenula put prema rock/pop/sinth/stadion himni.
Everything Seems To Go Wrong When I Stop Drinking”uvod je u countryevsku St. Ludlow Street koja (barem u uvodu) podsjeća na Dylana. Malo je teško zamisliti Casablancasa kako svira benjo kraj roštilja negdje usred pustinje, ali do sredine pjesme i ta mi vizualizacija polazi za rukom. Cijelo ovaj album zapravo zaslužuje da ga se posluša nekoliko puta prije nego odlučite da li ga mrzite, volite ili još gore – da li vas ostavlja apsolutno indiferentnima.
River Of Breaklights jedna je od onih pjesama koja vas polako, ali sigurno osvaja. Svojim mračnim stilom i melodijom u prvom dijelu pjesme podsjeća na Radioheadov Sit Down Stand Up da bih ju u nastavku prije svrstala u album grupe Muse. Julian na ovoj pjesmi i vokalno uspijeva izaći iz svog uobičajenog hladnog i distanciranog guarda. Za mene najinteresantnija pjesma na albumu.
Glass je jednostavna, lijepa i “zarazna” (ljubavna) pjesma sa završnim vapajima: You can lie to yourself/But don't lie to me/That's what they want Dominance and loyalty/Don't mess with security/Stay by me/Bulletproof glass/Bulletproof glass.
Posljednja pjesma na albumu Tourist (namjerna ili slučajnost da i Radioheadov OK Computer završava pjesmom pod nazivom The Tourist nastavlja u duhu lijepe, snene melodije u kombinaciji sa Coldplayevskom gitarom i neizbježnim sintisajzerima. Producenti albuma su Jason Lader koji je, između ostalih, radio upravo i sa spomenutim Coldplayom i Mike Mogis, producent najpoznatiji po suradnji sa Bright Eyes.
Casablancas je u svojim najavama za album govorio kako želi izraziti the power and seriousness of classical music while capturing the catchiness of modern music. Čini se kako je to vrlo ambiciozan i visoko postavljen cilj. Album svakako jest catchy, ali teško se oteti dojmu da se malo previše zaigrao “igračkama” u studiju. Malo manje sintiča, malo manje Van Halen gitare i još ponečega i bio bi to sasvim lijep i korektan album. No, pohvalno je što Casablancas ima volje i interesa da proširuje svoj glazbeni utjecaj. Možda bi taj entuzijazam trebao prenijeti i na svoj bend pa bi u studio lakše pronašao balans između “previše” i “premalo” efekata.
Sve u svemu, melodije su lijepe, stihovi su zanimljivi, autor je inspiriran. Nadamo se da na ovaj izlet nije otišao samo kao “turist”.
Only the great masters of style ever succeed in being obscure - Oscar Wilde (Phrases And Philosophies For The Use Of The Young)
Lidia Horvat
