Review
Početkom ove rekli bismo po mnogočemu mučne godine kanadski bend Billy Talent objavio je „Crisis Of Faith“, svoj šesti studijski album po redu. Po svemu sudeći, nije to loš album, objektivno, ali nekako ipak onako osrednji s tendencijom prema padu, premda građen na čvrstim temeljima već pomalo zaboravljene punk-glazbe.
Ono što poneko o njima vjerojatno zna jest da su Billy Talent, rock bend iz Mississauge u Ontariju, dakle Kanada. I postoje već gotovo tri desetljeća, jer su osnovani 1993. godine. Postavu im čine Benjamin Kowalewicz, gitarist i glavni vokal te Ian D'Som, basist, uz Jonathana Gallanta te bubnjara Aarona Solowoniuka. Nije u njemu bilo nekih posebnih promjena, premda Solowoniuk trenutačno pauzira zbog komplikacija popraćenih bolešću multiple skleroze, pa ga do daljnjega zamjenjuje Jordan Hastings. Od osnutka pa do danas, Billy Talent su prodali više od milijun albuma u Kanadi te povrh toga još 3 milijuna albuma u inozemstvu, ponajviše u SAD-u.
Ako malo pročačkamo po njihovoj historiografiji, pronaći ćemo da je bendu bilo potrebno gotovo desetljeće prije nego je ostvario neki zapažen uspjeh. Neovisno o tome što su se članovi upoznali i svirali još u srednjoj školi pod nazivom Pezz te bili čak i ponešto poznati kao indie bend, morali su se preimenovati u Billy Talent, jer su upali u neke pravne probleme povezane sa starim imenom. Poprilično troma i teško pokretljiva vrata uspjeha otvorila su im se kada je Kowalewicz sa zaposlenikom A&R odjela Warner Musica iz Kanade svojem bendu osigurao diskografski ugovor pa su se nakon toga mogli opušteno pustiti niz struju mainstream uspjeha. Od tada, Billy Talent ostvario je tri platinaste ploče u Kanadi, a istovremeno je nastavio širiti uspjeh u inozemstvu, uključivši turneju koja je trajala preko godinu i pol pri kojoj su predstavili svoj drugi album „Billy Talent II“. Treći album su logično, nazvali „Billy Talent III“ (2009.), no kod četvrtog albuma dali su nekako krila mašti pa ga nazvali „Dead Silence“ (2012.). S ovim su albumom osjetili sladak okus uspjeha, uspeli se na prvo mjesto kanadske ali, u europskim okvirima, i te kako bitne njemačke ljestvice. Nakon njega, uslijedila je i britanska turneja koja se odvijala tijekom listopada i u studenom 2012. godine, a zatim je, prisjetivši se svojega prvoga studijskoga albuma, pod nazivom „Hits“ bend objavio album svojih najvećih hitova (2014.). Iduće su godine počeli pripremati materijal za svoj peti studijski album, ali neposredno prije ulaska u studio, bubnjar Aaron Solowoniuk prekinuo je snimanje i započeo svoju dugogodišnju bitku s već spomenutom multiplom sklerozom te je na njegovo mjesto angažiran Jordan Hastings. Početkom 2016. grupa je završila rad na albumu „Afraid of Heights“, koji je objavljen u srpnju iste godine. Nakon višegodišnje studijske pauze, objavili su ovaj, najnoviji album pod naslovom „Crisis of Faith“ u siječnju ove godine.
Dugo se materijal snimao, a uistinu nije bilo razloga za neku žurbu jer se u ono 'mutavo' novo-normalno vrijeme, vrijeme nije brojalo satima pa ni minutama već statistikom oboljelih i onih koji su na žalost na respiratoru. Dakle, bez pretjerane žurbe, Billy Talent novi su album najavili s tri singla: "Reckless Paradise" (krajem siječnja 2020.), zatim "I Beg to Differ (This Will Get Better)" početkom travnja 2020. godine i konačno "End of Me" kojega su objavili u rujnu 2021. godine.
Dakle, neopterećeni mahnitim i nemogućim rokovima, mogli su, ruku na srce, napraviti puno više, ali nekako ipak nisu, te im se ovaj album ipak rastočio u jednu, nažalost, osrednju punk-rock rutinu. Otvara ga doduše zanimljiva, dvodijelna stvar „Forgiveness I-II“ koja najavljuje obećavajuće rock izdanje, a čak i „Reckless Paradise“ ostavlja prostora za kvalitetnu nadgradnju, jer je brza stvarčuga s poprilično zahtjevnom gitarskom dionicom, no već „I Beg to Differ“ pokazuje da su se koncepcijski pomalo pogubili između klasičnoga rocka i indie zvuka, te da poput onog Buridanovog magarca ne znaju s koje bi strane ugrizli sijeno. Nije to loša stvar, ali mi je nekako ipak nedefinirana. Iduća „The Wolf“ laganica je u stilu Aerosmitha, bez nekih iznenađenja, ali sasvim dobra, dok je ona poslije „Reactor“ s druge strane dosadna do boli. Nešto su živnuli pjesmom „Judged“, jer stvar ima ritma, ali nažalost je bez poante, dok ona iduća „Hanging Out with All the Wrong People“ unatoč dosadnoj i nezanimljivoj glazbi ako ništa drugo ima barem dobar tekst. „End of Me“, nastala je u suradnji s Riversom Cuomom, pjevačem grupe Weezer. Ipak, zvuči kao totalan promašaj i definitivno mi je najslabiji trenutak ovoga albuma. Ne pomaže tu niti brza, ali pomalo bezlična „One Less Problem“ kao ni završna „For You“, jer zvuče nekako šablonski i nezanimljivo.
Sve u svemu, unatoč vremenu koje je u realizaciju ovoga albuma bez sumnje kvalitetno uloženo, „Crisis of Faith“ je ujedno i kriza njihove kreativnosti - album zvuči isforsirano i ishitreno, kao jedan od onih koji se nekako možda ipak i nisu trebali dogoditi. Ali, podebljat će Billy Talent predstavljanje ovoga albuma svojom turnejom po Kanadi a kasnije i po Sjevernoj i Srednjoj Europi i pri tome će se, bez imalo dvojbe, ponajviše oslanjati na svoje stare, dobre pjesme te tako bez imalo sumnje oduševiti svoje obožavatelje.
Ivan Dukić
« Dead Silence 
