Nova jazz sezona u Lisinskom otvorena je u četvrtak 24.9. nastupom briljatnog francuskog violonista Didiera Lockwooda, koji je nastupio s triom hrvatskih jazzera: Joe Kaplowitzem na klaviru, Zvonimirom Šestakom na basu i Jankom Novoselićem na bubnjevima. Prvi ovosezonski koncert niza jazz.hr (25. sezona) ostvaren je u organizaciji Jazz kluba Zagreb, HDS-a i KD Lisinski, u suradnji s Rendez-vousom, Festivalom Francuske u Hrvatskoj.
Tijekom bogate karijere svestrani je francuski violinist Didier Lockwood svirao u nizu stilova, od gypsy swinga preko hard bopa do fusiona i progresivnog rocka. Osim akustične, svira i električnu violinu uz koju istražuje nova glazbena područja i zvukove. Iako se razvijao pod utjecajem velikana Jean-Luca Pontyja i Stéphanea Grapellija, Lockwood je razvio vlastiti glazbeni put i stil.
Na početku koncerta Lockwood je publici priznao da je s domaćim triom održao samo jednu kratku probu tog poslijepodneva, ali da je posebnost jazza u tome što probe zapravo nisu potrebne i da se glazbenici mogu jednostavno naći i svirati standarde (tako da je koncert u Maloj dvorani praktički bio jam session), pri čemu je zapravo riječ o ''zavođenju'', tj. svaki glazbenik želi pokazati svoje umijeće drugim glazbenicima i impresionirati ih. Malo se našalio i rekao da se odsustvom probe istodobno štedi vrijeme i novac (Lockwood je inače tijekom cijelog koncerta rado i duhovito komunicirao s publikom). Prva je pjesma bila Lockwoodov novi, još nesnimljeni original ''Quark'', kojim je bend odmah zadao furiozni ritam i dao energičnu izvedbu koja se po zagrijanosti svirke više činila kao bis nego kao početak koncerta. Uslijedila je još jedna originalna kompozicija, melodiozna ''Good Morning Lady Sun'', za koju je Lockwood rekao da planira snimiti sa svojom novopečenom suprugom, opernom pjevačicom Caroline Casadesus. Obje kompozicije planira snimiti na novom albumu koji se nada izdati iduće godine.
Nakon dva originala red je došao na standarde: uslijedila je jedna od najljepših jazz balada, In a Sentimental Mood Dukea Ellingtona. Didier je otvorio maštovitim razigranim solom i uslijedio je možda najljepši dio koncerta – Didierova je violina zavodnički klizila po prepoznatljivoj melodiji, ali je svako malo unosila neki element iznenađenja i poigravala se s kompozicijom. Lockwood je kao pravi virtuoz dominirao, no uvijek je mnogo prostora ostavljao solidnoj ritam sekciji, a njihove su međuigre kulminirale u narednoj kompoziciji: Coltraneovoj ''Impressions'', koja je bila svojevrsni vrhunac u smislu interakcije glazbenika i onog ''zavođenja'' o kojem je Didier govorio na početku. Lockwood je išao od jednog glazbenika do drugog i ''izazivao'' ih, što je rezultiralo nadahnutim i ekstatičnim glazbenim dvobojima. Impressions je zaključila prvi dio koncerta, i trio se zatim povukao s pozornice, a Didier je odložio akustičnu violinu i uzeo svoju električnu, ili ''magičnu violinu'', kako je zove. Uslijedila je podulja solo improvozacija od 30ak minuta, u kojoj je Didier pomoću loopova i raznih efekata pokazao nekonvencionalniju stranu jazz violine, poigrao se širokim mogućnostima zvukovnih prostranstava, i poveo publiku na ''putovanje svijetom'', odnosno prošetao kroz glazbene idiome i melose diljem svijeta, a usput se malo prošetao i kroz dvoranu, izazvavši oduševljenje publike.
To je bio kraj ''službenog'' dijela koncerta, no nakon oduševljenog pljeska, Lockwood se vratio na pozornicu, zajedno s triom, i za bis su izveli ikoničku Spain Chicka Coree. Više od sat i pol sata koncerta prošlo je kao u sekundi, bio je to jedan od onih nastupa na kojima se ostvari izuzetna kemija između glazbenika - tim više s obzirom na recentnost njihova poznanstva - uostalom, Didieru je čak trebao ''šalabahter'' da najavi glazbenike (što nije ni pokušao sakriti, već je nonšalantno zamahnuo rukom i iz sakoa izvukao komad A4 papira, te uz nešto poteškoća s izgovorom, uspio pročitati imena glazbenika). Tako nam je ovaj instant-kvartet pokazao kako zvuči odličan jazz: kad podjednako uživaju i glazbenici (izuzetno se osjetio gušt muziciranja) i publika - jer glazba koja nastaje nije tek tehnički virtuozna, nego i komunikativna i zavodnička. Šteta što nije bilo više posjetitelja (mala dvorana je bila tek napola puna) jer je ovakav punokrvan i uzbudljiv jazz rijetka poslastica.
