{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_1m.jpg, U2 u Rimu, Center}
Početna dilema: Je li nastavak turneje samo dodatna zarada ili u bendu ima još „špirita“ kojeg žele podijeliti sa svojom publikom?
Vratio sam se u sjećanju devet godina unatrag na njihov koncert u Torinu na stadionu Delle Alpi (Elevation turneja) kada su, iako osjetno mlađi, totalno „zapalili“ ionako izvrsnu publiku, koja je čak uspjela potaknuti Adama da zapjeva uz Bona, doduše sasvim nakratko.
Dakle, s jedne strane provjerena talijanska publika, a s druge vibra „vječnog“ grada, trebali bi stvoriti preduvjete za, ako ne nezaboravan, onda svakako više od korektnog koncerta, kakav je na primjer bio onaj zagrebački i koji bi obzirom na činjenicu da njime završava europski dio turneje trebao svima ostati u trajnom sjećanju.
U2 sam imao prilike slušati tri puta: na već spomenutoj Elevation turneji, sljedećoj Vertigo turneji na Olimpijskom stadionu u Münchenu, te na posljednjoj na Maksimiru.
Torino je u interakciji s izvrsnom publikom, pružio pravi stadionski spektakl sa best of skladbama i raspoloženim bendom u cjelini.
Koncert sa Vertigo turneje po mom je skromnom mišljenju bio najbolji od svih; nikad tako nabrijani i raspoloženi, U2 su i poslovično „hladne“ Nijemce natjerali na totalno oduševljenje. Bono je zapjevavši Singing in the Rain naprosto zaustavio kišu, koja je do tada neumoljivo padala; Edge nikad sa više žara nije odsvirao The Fly, a nakon po drugi put odsvirane Vertigo (pravi koncertni broj) nitko od prisutnih nije želio napustiti stadion.
Zagrebački je koncert, uz jedinstvene vizualne efekte te uz dva briljantna iznenađenja (Unforgettable Fire i Ultra Violet), bio samo korektan.
Po ulasku na Olimpijski stadion u Rimu broj prisutnih je obećavao veliku popunjenost, a s time i pretpostavku za adekvatnu atmosferu neophodnu za vrhunski doživljaj.
Za zagrijavanje prisutnih zadužen je Interpol – indie grupa iz New Yorka. Diskografija od četiri nosača zvuka, naklonost kritike kod prva dva, status onih koji obećaju – ipak nije po mom skromnom mišljenju bilo dovoljan za nastup koji će biti duže memoriran. Među desetak pjesama izvedeni su i hitovi Slow hands, Evil i PDA, no generalna ocjena nastupa je pravocrtnost, naime svaka sljedeća pjesma sličila je na prethodnu bez naznake vrhunca koncerta.
A onda uz poslovičnu Space oddity na pozornicu dolaze glavni akteri prekrasne rimske noći. Nanovo se pokazala javna ljubav između U2 i talijanske publike, stadion je naprosto eksplodirao od oduševljenja. Počeli su (kako i priliči) sa Beautiful day i I will follow, koje su prema reakcijama publike već u startu upriličile prvu od više kulminacija koncerta. Druga je uslijedila sa dvobrojem Mysterious ways i naravno sa Elevation, kad je publika skoro nadglasala Bona.
Treći i zasigurno najemotivniji vrhunac te noći bila je koreografija na tribinama prilikom sviranja I still haven't find what I am looking for, kad su gledatelji istovremeno podigli šarene papire u bojama irske zastave i slovima One. Koreografija se očito dojmila i U2, Bono se nakon kratke stanke zhvalio sa Viva Italia, uz potpuni delirij publike.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_2.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_2m.jpg, U2 u Rimu, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Malo iznenađenje uslijedilo je sa rijetko sviranim (na ovoj turneji) dvobrojem Bad i All I want is you u kojoj je Edge zasuo pravu baražnu vatru u solo dionici.
Ovogodišnja turneja je prilika za predstavljanje i novih kompozicija, tako je Rim imao priliku čuti po prvi put novu pjesmu Mercy. Tipična U2 kompozicija, sasvim korektna, ali ne prevelikih dometa.
Bono je, što iskustvom, što dizanjem atmosfere sa Miss Sarajevo uz spominjane Pavarottija, nanovo „ kupio“ publiku, zašto je bio i adekvatno nagrađen dugim aplauzom.
Četvrti, ovog puta, vizualni vrhunac uslijedio je prilikom izvođenja City of blinding lights, što je bilo već viđeno i očekivano, no opet zanimljivo i lijepo.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_3.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_3m.jpg, U2 u Rimu, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Vertigo sam uvijek smatrao pravim koncertnim brojem, što se pokazalo provjerenim i ovaj put, uz totalnu interakciju s publikom.
Od starijih pjesama uvijek je Sunday Bloody Sunday izazivao pravu reakciju publike, što U2 predobro znaju da je ne bi uvrstili i večeras. Slijedila je laganica Walk on, ujedno i prvo pozdravljanje sa publikom. Nije ih trebalo puno nagovarati na povratak kad su počeli sa nezaobilaznom One, a onda opet sljedeći vrhunac kocerta uz Bonovo pitanje: What time is it in the world?, te davanje odgovora: It's show time, kad su odsvirali Where the streets have no name i temu iz Batmana – Hold me, Thrill me, Kiss me, Kill me – koju nisu izvodili na prethodne tri turneje, i za koju moram priznati da bolje zvuči na nosaču zvuka.
Drugi poziv na stage nam je donio očekivano smirenje u With or Without You i Moment of surrender, nakon koje je uslijedio i konačan završetak koncerta. Dugo su se U2 zahvaljivali publici, vidilo se po njima da je uživanje bilo obostrano. I tako je nakon dva sata i deset minuta završila prekrasna rimska noć.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_4.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2010/10/u2/u2_4m.jpg, U2 u Rimu, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Što se upitati nakon svega?
Da li su U2 mogli biti malo više spontani? Odgovor je svakako da, malo više opuštanja od predviđene rutine i redoslijeda pjesama, te izvođenja kompozicija sa početka karijere zasigurno bi imalo pozitivnog odjeka među vjernom i brojnom publikom.
Da li je rimski koncert obzirom na završetak europskog dijela turneje bio više nego dobar?
Odgovor je: Veliko DA, interakcija publike (po procjeni između 80 i 85 000 ljudi) i U2 je bila izvanredna, zvuk neobično dobar, scenski nastup iako poznat – uvijek nanovo predstavlja vizualni doživljaj – stoga konačna ocjena: DA,DA i DA!
Where The Streets Have No Name
I Still Haven't Found What I'm Looking For - koreografija
Setlista
01. Return Of The Stingray Guitar
02. Beautiful Day
03. I will Follow
04. Get On Your Boots
05. Magnificent
06. Mysterious Ways
07. Elevation
08. Until The End Of The World
09. I Still Haven't Found What I'm Looking For
10. Bad / All I Want Is You
11. Mercy
12. In A Little While
13. Miss Sarajevo
14. City Of Blinding Lights
15. Vertigo
16. Relax / I´ll Go Crazy If I Don`t Go Crazy Tonight
17. Sunday Bloody Sunday
18. MLK
19. Walk On
Bis 1.
20. One
21. Amazing Grace / Where The Streets Have No Name
22. Hold Me, Thrill Me, Kiss Me, Kill Me
Bis 2.
23. With Or Without You
24. Moment Of Surrender
