Review
Konačno sam uspio pogledati dokumentarac „U potrazi za Sugar Manom“ švedskog redatelja Malika Bendjelloulija. Nedvojbeno je to najoriginalnija, najneobičnija, najtužnija, najsretnija, najtoplija i još mnogo tih naj prefiksa priča iz glazbenog miljea, priča o životu i radu glazbenog umjetnika znanog pod imenom Rodriguez.
Tipično dijete s ulica ekonomski razorenog Detroita, s pomalo mističnim statusom (nitko nije znao odakle dolazi, gdje živi) uspio je za „Sussex Records“ snimiti svoja dva i jedina albuma, „The Cold Fact“ 1970. i „Coming From Reality“ 1971. godine, koja nisu imala baš nikakvog komercijalnog uspjeha u SAD-u. Vlasnik izdavačke kuće Clarence Avant bio je siguran da se prvi album prodao u svega 6-7 primjeraka od kojih je njegova obitelj kupila jednu trećinu.
I tu završava prvi čin Rodriguezove životne priče. Jednostavno je nestao iz glazbenog businessa, teškim je fizičkim radom doslovno preživljavao.
Drugi čin počinje u Južnoafričkoj Republici koja je tih godina bila debelo pod aparthejdom koji je kontrolirao ne samo medije, već i cjelokupni društveni život. Sudbina je u takvo okruženje dovela gošću iz Amerike, koja je pak sa sobom na audio kazeti donijela njegov prvi album. Oduševljenje Rodriguezovom glazbom u početku je bilo rezervirano za uži krug prijatelja i poznanika, no urbanom predajom i underground kanalima to se oduševljenje ubrzo proširilo na gotovo cijelu državu.
Smatran je istinskom inspiracijom za prve domaće rock bendove koji su kroz svoju glazbu i stihove sve više isticali želju za promjenama. Afrikanerima su stihovi iz Rodriguezove „I Wonder“ postali čvrsta podloga za iskazivanje svoga bunta i želje za boljim i manje kontroliranim društvenim životom. Postao je tako popularan, prodao je više od 500 tisuća ploča, čak više od „kralja“ Elvisa, a svaka prosječna obitelj u svojoj je kolekciji imala „Abbey Road“ , „Bridge Over Troubled Water“ i, naravno – „Cold Fact“.
Najzanimljivija činjenica je da nitko nije znao tko je on, gdje živi, te konačno je li uopće živ. Kolale su verzije o njegovom samospaljivanju na sceni, drugi su čuli kako je svoj zadnji koncert okončao pucnjem u glavu. Sve je to zaintrigiralo jednog novinara koji je različitim kanalima, provjeravanjem mnoštva informacija i glasina, konačno došao do saznanja da je Rodriguez živ, te da i dalje živi u svom Detroitu.
Tada počinje i treći čin njegove životne priče: doveden je u Južnoafričku Republiku kao istinska zvijezda, gdje je održao 5-6 koncerata pred auditorijem većim od 15 tisuća oduševljenih obožavatelja. Takve činjenice nekome mogu iz temelja promijeniti životnu priču, no Rodriguez je i dalje ostao svoj: nadasve skroman, iskren, prava ljudska i moralna vertikala, koja u svojoj skromnosti nikome ništa ne zamjera, niti se ikome tuži.
Što se njegove trenutačne glazbene karijere tiče, ona je i dalje aktivna: u svibnju tekuće godine održat će nekoliko koncerata u Engleskoj.
No dosta o životnim činjenicama, posvetimo se mi malo njegovoj glazbi.
Sixto, Jesus (tako je potpisan kao autor na nekim kompozicijama) Rodriguez, jednostavno rečeno je folk autor. A perimetar u folk glazbi (uglavnom) je određen gitarom i glasom. Drugu, dodatnu dimenziju čine tekstovi, socijalno osviješteni, društveno provokativni, i konačno ljubavno sjetni. Kod Rodrigueza ipak ništa nije tako jednostavno. Niti glas, niti njegova gitara, niti apsolutno pjevno-zarazne melodije, a naročito versi u kojima bez ikakve gorčine i zamjeranja bilo kome opisuje svu tugu, jad i čemer susjedstva u kojemu je proveo cijeli svoj život.
Rodriguez ipak nije bitno odstupio od ovih nepisanih postulata, nego im je, kazao bih, dodao nešto novog štofa. Njegov glas uvijek je sugestivan, dubok i uvjerljiv; gitara mu je ponekad totalno raštimana; aranžmani iza kojih stoje Mike Theodore i Dennis Coffey prepuni su žičanih, kao i puhačkih instrumenata i ponekad doista iznenađujući, koketirajući s blagom psihodelijom („Sugar Man“) ili klasičnom blues shemom koja se pretvori u dječju pjesmicu („Gommorah – A Nursery Rhyme“), ili pak rasnom rock gitarskom solažom na tragu Sama Andrewa iz Big Brother and Holding Company („Only Good for Conversation“).
Boja Rodriguezovog vokala sliči pomalo na onu Jose Feliciana i ima čarobnu, pomalo hipnotičku moć uvlačenja slušatelja u njegov osebujan svijet u kojemu pjeva o onome što ga je svakodnevno okruživalo i uznemiravalo sa siromašnih ulica nekad bogatog Detroita.
U uvodnoj „Sugar Man“ pjeva o opijatima:
Silver magic ships you carry
Jumpers, coke, sweet Mary Jane
Sugar man met a false friend
On a lonely dusty road
Lost my heart when I found it….
u „Establishment Bluesu“ ukazuje na jednoobrazno ponašanje političara diljem globusa:
The Mayor hides the crime rate
Council woman hesitates
Public gets irate but forget the vote date
Weatherman complaining, predicted sun, it's raining
Everyone protesting, boyfriend keeps suggesting
You're not like all of the rest…
ili pak opću ljudsku zabrinutost u „I Wonder“ :
I wonder about the tears in children's eyes
And I wonder about the soldier that dies
I wonder will this hatred ever end
I wonder and worry my friend…
Što kazati pri samom kraju, a ne biti pod svježim utjecajem filma?
Jednostavno, sreća nije bila na Rodriguezovoj strani. Unatoč svojoj kvalitetnoj glazbi nije bio na pravome mjestu u pravom trenutku. Sedamdeste godine bile su pravo prirodno stanište za folk glazbu. Pojavila se sva sila albuma, kao i novih autora. Stoga je njegov komercijalni neuspjeh potpuni misterij. A sve je moglo biti i drugačije, za što je imao apsolutne predispozicije, jer je gore spomenuti Clarence Avant, znan i kao godfather crnačke glazbe te jedan od značajnijih osoba u diskografskoj kući Motown svojevremeno izjavio: „Bob Dylan je bio blag u odnosu na ovog momka“. Rodriguez je očiti dokaz tvrdnje kako su nedokučivi putevi Gospodnji. Ako je itko imao svoje misterious ways, onda je to samo on.
Ne ulazeći u uvijek prisutne teorije zavjere, od kojih bi jedna mogla favorizirati židovski glazbeni lobi u odnosu na latinsko američki, siguran sam da su se 70-tih godina Robertu Allenu Zimmermanu mogle dobro tresti hlače pri spomenu na Rodriguezovo ime i glazbu.
I na samom kraju sažetak koji ga savršeno obilježava: ZERO IN USA, HERO IN SAR.
Đorđe Škarica
/
