Review
Stigao je i taj mjesec u godini, kada je sve šareno, okićeno i toplina je u srcu svake osobe dobre volje. Ne morate biti vjernik, ali božićne pjesme jednostavno razgale atmosferu i navedu ljude da budu dobri prema sebi i drugima. Tako vrijedi za većinu malih običnih ljudi dok se njihovi glazbeni ljubimci trude da snime što bolji božićni album. Da li zbog Božića i takve atmosfere ili jednostavno radi zarade. Da, znam, opet stavljam na papir pesimistične asocijacije, no poklopilo se baš da sam uz par pivi razgovarao s frendovima o glazbenoj industriji općenito i motivima određenih izvođača. Zaključak je bio da je najmudrije snimati navijačke i blagdanske pjesme, u točno određeno vrijeme možete biti apsolutno sigurni da će vaša stvar ponovo biti hit i da novčani tok od tantijema nikad neće presušiti. Možda zvuči malo zločesto, jel?
Neću spominjati druge, ali upravo mislim da Willie Nelson nije taj slučaj. Poznajući rad tog Riđokosog Neznanca znam da je njegov motiv, upravo taj ljudski, iz srca, pružiti slušatelju sreću i dobrotu Božića.
The Classic Christmas Collection je jedan od takvih albuma, što je najbolje Willieu je to treći božićni album sastavljen od šesnaest pjesama izvedenih u njegovu osobitom aranžmanu.
Kako bih napisao ovu recenziju priuštio sam si malo gušta. Valjda je to u ovo doba godine dozvoljeno. Uzeo sam i preslušao božične albume Harrya Belafontea i Deana Martina. Iskreno, oba fenomenalna, cijenim Deanove aranžmane i Belafonteovu pjevačku karizmu, ali onaj On The Road Again glas starog dobrog Nelsona mi jednostavno leži. Dok pjeva imate dojam da je u vašem dnevnom boravku sa svojom gitarom i okupljenu gomilu zabavlja na neki blaženi način kako ih nitko neće zabavljati do sljedećeg Božića. Tako je na White Christmas, toliko topli bas zaista dugo nisam čuo, a Williew slow solo jednostavno daje taj spomenuti osjećaj da je Neznanac s vama u dnevnom boravku. White Christmas mi je melodijom uvijek bio nekako lijep, ali tužan, iako je tekst sasvim druga priča. Ne znam zašto je tako, no znam da upravo Nelson ima rješenje u vidu četvrte stvari s albuma Jingle Bells. Svi ju još od djetinjstva pamtimo kao odličnu božićnu poskočicu, a u ovoj verziji će vas zasigurno nagnati na tapkanje nogom o bakin tepih ako ne i da zaplešete na istom. Prelijepe su mi i Away in a Manger te Joy To The World u kojima mu je pomogla sestra Bobbiea Nelson sa svojim prelijepim ženskim vokalom. Izuzmemo li Christmas Blues i A Dreamer's Holiday pa čak i samokritičnu i socijalno osviještenu Pretty Paper, koja je prvotno bila namjenjena Royu Orbisonu koji ju supotpisuje, sve su to evergrini.
Međutim u čemu je kvaka? Uz sav Nelsonov trud, domišljatost i uspješnu poruku da je manje ustvari više, jednostavno ne mogu, a da ne vidim veliku nerazumljivu sjenku nad njegovim albumom. Ne samo njegovom nego i spomenutim albumima Harrya Belafontea te Deana Martina. Ustvari bilo kojim albumom made in USA.
Jednostavno božični albumi su jedini žanr glazbe kada ću uvijek i tvrdoglavo reći, domaće je domaće. Ne kažem da je to smisleno, ali navedeni album je proizvod američke tradicije i osim gore nabrojanih uspješnica meni sve to skupa nije za neku previsoku ocjenu. Što je, tu je!
Zanima me jedino kojom bi ocjenom Amerikanci ocjenili našu Radujte se narodi.
Goran Božić
« Heroes 
