What Will We Be

Bradati tamburaš je doživio mnoge promjene u životu. Prelijepa Natalie Portman je stvar prošlosti, bradu je skresao trimer, a i nekadašnji gazda indie glazbe više i nije indie obzirom da je potpisao za Warner. Sad kad se izdignuo od underground izdavača očekivanja su još i veća, Devendra Banhart mora opravdati svoj status pred mnogo većom publikom.

 

U indieju je postigao doslovno sve. Kao predvodnik novog glazbenog pravca, freak-folka objavio je niz hvaljenih albuma, među kojima je vrh bio Rejoicing in the Hands. Kad on sam podiže očekivanja tako visoko, a i sad postaje dio jedne masovne izdavačke megakorporacije, album What Will We Be Banhartu ipak ne predviđa toliko svjetlu budućnost u svijetu velikih izdavača.

 

I dalje je on munjen. I dalje je on sklon eksperimentiranju. No kao da se izgubila sposobnost da se album izvede do kraja, s konzistentnošću dovršenih i kvalitetnih pjesama na kakve nas je od 2002. svakim album naviknuo. Kroz veći dio akustičnih pjesama Banhart kao da vuče ljude u svoju intimu i svoj shizofreni mentalni sklop, no u tom sklopu ne pokazuje ništa od prevelike važnosti.

 

No ima i sjajnih trenutaka. Španjolske korijene je dobro provukao kroz Brindo i izvrsnu dvoaranžiranu Angeliku. Drugi dio Angelike posut tropicanom je poprilično iznenađenje no pjesmu samo čini dodatno privlačnom. Manični mozak se iskazao kroz plesnu 16th & Valencia Roxy Music i jazziranu Chin Chin & Muck Muck. Kad Banhart pusti da njegov mozak stvarno funkcionira, kreativnosti i kombinacijama glazbenih žanrova nema kraja.

 

Čemu onda toliko praznog hoda kad znamo da može bolje? Kad je kroz dosta pjesama ipak pokazao da s bradom nije ošišao i talent? Nazovimo ovaj album tremom zbog velikog imena za koje sad izdaje. Takvim kao što je Banhart neke stvari možemo i oprostiti.