Review
Naprosto je nevjerojatno da postoji bend koji već peti album zaredom ima respektabilnu i vrlo zavidnu razinu visoke kvalitete svog materijala, tehničke i vokalne izvedbe, štoviše s ovim petim su se meni definitivno popeli na petu zvjezdicu iako su i neki prethodni bili na zeru do nje - a da za taj isti bend 90% vas koji čitate ove retke vjerojatno nikad nije čulo (na žalost to vrijedi i za inozemstvo ne samo za RH, baš pratim zadnje dvije godine malo lineupe festivala itd. nema ni "P" od Poetsa) ili barem nemaju pojma što sviraju i kako im zvuče pjesme.
Poets of the Fall je najblistaviji primjer mainstream rock benda koji istovremeno ima snažan vlastiti stilski pečat (i upečatljiv i fenomenalan vokal), strašno prijemčljivu glazbu koja ne samo da ima rep i glavu, nego cijeli paket, a također ima nevjerojatnu melodičnost i radiofoničnost pjesama koje baš nikad nećete (barem ne ozbiljno) svrstati u "komercijalu", "idi mi dođi mi" bend, "kremšnite" itd. Idealni su za radio stanice, a bogme u Hrvatskoj nisam nikad čula niti jednu njihovu pjesmu, čak niti na kvazi "nezavisnim i progresivnim" radio stanicama (oh, pa što ja to govorim, imamo li ih mi takvih uopće?) - ako se varam i vi ste čuli da netko pušta Poets of the Fall, molim javite mi da počnem slušati tu inteligentnu radio stanicu.
Poetsi su Finci, nisu metal, nisu gothic i nisu nastupili na Eurosongu - to će dakle biti razlog zašto ne znamo za njih. Svaki im je album pun, cca. barem 3-5 pjesama koje tako lako ulaze u uho, makar možda nikad ne bi bile neki veliki hitovi. Nema šanse da kada ih jednom čujete da vam tamo (u uhu) ne ostanu zauvijek. Imaju dobar balans hard rocka, metala i onih mekših melodija, čak bih rekla da je više mekši način i interpretacija vokala Marka Saareste, nego što bi to riffovi i ritmovi pokazali. Da je pjesmama Poetsa (tim mekšim) ubaciti umjesto takvog vokala nečiji gadni growl, bez problema bi prošle u drugom žanru, naravno uz dužne intervencije u aranžmanima.
Da se vratim na sam album. S "Temple Of Thought" su zaokružili dosadašnji kontinuitet nekog miksa ritmova i dinamike pjesama koje su do sada isfuravali i stavili tom razdoblju sjajan finalni touch. Možda ne savršen, jer su možda dvije tri pjesme (druga polovica albuma) nešto slabijeg intenziteta i to zato što su ostale tako jako visoke. Marko Saaresto pjeva nikad bolje, dečki sviraju nikad bolje, aranžmani su toliko kompleksno jednostavni (djeluju jednostavni ali nisu baš) u većini, a sve teče lako i snažno kao bujica. Album bi "ispratila" na kraju možda kako sam i albume Evanescencea i Epice (nemaju oni jedni s drugima veze, samo su oba ova benda također zaokružila svoj dosadašnji rad aktualnim albumima) s nekom četvorkom plus, a onda se otvori za finale albuma zadnja pjesma naziva "The Happy Song" (poput pjesmice iz Teletubbiesa) i ostanete - otvorenih ustiju. Zaista vam neću ništa više govoriti o "The Happy Song" da ne budem spoiler onima koje sam zainteresirala za bend, ali ova je pjesma zadnje što bi vam palo na pamet da će na album staviti bilo Poetsi ili bilo koji drugi, alternativniji, progresivniji, s naglaskom na luđi bend. I ne, nije pjesmica iz Teletubbiesa.
Taman kad ste pomislili (recimo ja koja pratim pozorno Poetse) da tu više nema iznenađenja, da je tu sve jasno - ostanete paf! I shvatite koliko je to zaista dobar bend, da se niste samo ufurali u tu priču, i da vrlo vjerojatno nemate pojma s čim ovaj bend može sve (još) iznenaditi.
Anastazija Vržina
/
« Twilight Theater 
