Review
Gotovo sam siguran da na stranicama vašeg omiljenog glazbenog portala nikada nije recenziran neki bend iz Poljske. Pa da spomeneke neke od aktera poljske metal i progresivne scebne: Amarok, bend koji se ne ustručava istraživati i eksperimentirati sa različitim glazbenim panoramama, jača strana im je sviralačka izvrsnost; Retrospective – bend koji posjeduje melodijski senzibilitet i rezonantnu liriku; Riverside koji je opisan kao fuzija proga i metala. Glavnu riječ vodi Mariusz Duda, vokal koji donosi inteligentnu slojevitost, bend je to čiji je glazbeni bukvar pun melanholično/atmosferskih uradaka.
Toj respektabilnoj ekipi pridružuje se Appleseed, bend iz Poznanja čiji su glazbeni uzori bili imena iz prve lige svjetskog rocka : Pink Floyd, Led Zeppelin, Wishbone Ash, The Doors.
U bendu sviraju: Bartosz Bak (klavir, gitara); Wojtek Deutschmann (gitara, klavijature); Maciej Hofman (bubnjevi); Wojciech Slepecki (Hammond. Moog, klavir); Filip Bielecki (gitara, bas), Krystof Podsiadlo (vokal) .
Ovo im je treći studijski album, a kako je poznato najveća sreća se pronalazi na trećem koraku. Materijal s albuma sukus je njihovog glazbenog odrastanja, nagomilanog iskustva s očitim pokrićem, koračanja po dobro isprofiliranom putu, iskrenog iskazivanja nagomilanih emocija koje su tako strastveno eruptirale kroz ovaj nadasve ugodan album.
Iskreno, na albumu i ne nalazim previše utjecaja gore navedenih uzora, izuzimajući pri tome jedan od meni najdražih bendova – Wishbone Ash. Takvu asocijaciju prvenstveno stvaraju dvije gitare u neprestanom praćenju, solažama i međuigrama - doista nešto slično nezaboravnim duelima Andy Powella i Ted Turnera. Tako da su se Bartosz i Wojtek kao predstavnici poljske glazbene scene pridružili i drugom poznatom glazbenim paru „splash brothersa“ – Jimmy Pageu i Jeff Becku.
Dodatne evokacije rezultat su fino strukturiranih melodija koje posjeduju primjerenu harmoničnost, donekle s teškom atmosferom obojanom klavijaturama. Posebnu pažnju treba obratiti na Krysofov impozantan vokal koji posjeduje snagu i uvjerljivost, dajući pri tome njihovim glazbenim panoramama dodatnu dimenziju, u kojoj kao odlično kohezijsko ljepilo djeluje korektna ritam sekcija. Za svaku pohvalu njihova je uspješna realizacija prepoznatljive individualnosti, pametno izbjegavanje ukalupljivanja u zadane parametre koje postavlja izabrani im glazbeni format - alternativni post rock sa primjesama progresive i malim nijansama HM-a. Na albumu se mogu pronaći zanimljive aranžerske gitarsko/klavijaturske minijature koje djeluju poput fino oblikovanih arabeski. Inače cijelim albumom dominira instrumentalna uigranost koju „nadgleda i kontrolira“ zaista odličan vokal koji bi mogao s lakoćom biti i vokal u nekom žestokom metal bendu.
Mišljenja sam da je „Earn Heaven“ za Appleseed ono što je „Argus“ predstavljao za Wishbone Ash, jedan od onih albuma koje je teško nadmašiti (ili ponoviti).
Otvarajuća instrumentalna „Let the Robots Dance“ posjeduje intro koji bi se mogao pripisati Mikeu Oldfieldu, posjeduje elemente elektronske plesne glazbe u koju se u nastavku ubacuje intezivan „dvoboj“ dvije isprepletene gitare.
Album je najavljen singlom „Rise Up“ prepoznatljivom uratkom njihove glazbene imaginacije. Pjesma je to sa finom melodijom, pamtljivim refrenom i izmjenama tempa, sasvim očekivano izabranu za stvaranje kod publike prvih pozitivnih utisaka o bendu.
Album ovakvog glazbenog formata bez laganica bio bi „crna ovca“, stoga te molske boje brani melodična, odlična „California“ sa pametno ubačenim falsetima, prštećim gitarama i dominantnim vokalom.
„Oldfieldova“ repetativna i pomalo uspavljujuća gitara otvara još jednu baladičnu „Life Stained Jewel“, uradak koji se može pronaći kod gotovo svih HM bendova. Pjesmu koju u smiraj vodi fina klavijaturska rola potpomognuta neizbježnim gitarama.
Prepoznatljiva simetrična matrica sadrži ujednačen materijal u kojem su dvije gitare stožerni instrumenti, koji pri tome i ostalima daju dovoljno zraka za isticanje u kompaktnu cjelinu.
Pjesme su kao prazne posude koje autor puni ljubavlju, empatijom, pažnjom, te ih njegujući kao malo dijete pušta u surovu stvarnost. Appleseed su se u ovom slučaju dobro pomučili oko punjenja te glazbene posude i prezentacije njenog sadržaja koji je za njih antologijsko ostvarenje s kojim su zaslužili svoj „glazbeni raj“.
Đorđe Škarica
/
