Review
Gordana Marković je glazbenica koje je već nemali broj godina prisutna u hrvatskom glazbenom sazviježđu. Zvuči gotovo nevjerojatno da je od prvog albuma, kojeg je objavila zajedno s Ivanom Lulić dok su nastupale pod imenom „Auguste“, prošlo skoro pa već deset godina. Nije punih deset, ali brzo će i to doći. Auguste su objavile dva albuma, i mada su obasipani hvalospjevima od svih glazbenih i neglazbenih portala, nisu se nekako primile među običnim pukom. Dvije i dvadesete, Gordana Marković izdaje svoj prvi pravi samostalni autorski album čiji je izlazak korespondirao s najrigoroznijim mjerama lockdowna, pa ga previše ljudi nije niti zamijetilo. Prošao je, baš onako, nezapažen. A evo, krajem dvije i dvadesettreće, Gordana Marković nam se ponovo ukazuje s devet novih kantautorskih pjesama koje su očito važne, ali kao i sam autor njegovim naslovom nekako predskazuje da će ostati nevidljive.
Što je u neku ruku i šteta, jer je važno čuti njen glas. Pri tome ne mislim nužno na vokalne interpretacije koje smo mogli čuti u udarnim terminima nacionalne televizije u kojima neafirmirani izvođači izvode kojekakve klasike domaće glazbe, i gdje je Gordana Marković bila često viđen gost, nego baš na ove, ispod radara, nevidljive a intimno važne skladbe u kojima autorica iskazuje svoja čuvstva i iskustva kroz tekst i kroz vokalnu interpretaciju. Dodatno granirane sjajnim, nenametljivim a opet bitnim aranžmanima koje peglaju i neke nespretnosti u tekstualnom izričaju. Jer, svaka čast na vokalu i na interpretaciji i svemu ostalom, ali u glavi poslije slušanja najdulje ostaje taj neki ugođajni set emocija kojeg pružaju instrumentalne dionice.
Ovaj album, za razliku od njezinog prvijenca „Obrisi“, pobire značajnije bolje ocjene i možemo čak naći kako se diči po nekim ljestvicama najboljih albuma u protekloj godini. No opet, teško mi je zamisliti da bi se album značajnije primio među običnim i priprostim pukom (kakvim se i sam smatram), te mi je vjerojatnije da ga čeka sudbina nevidljivih prethodnika. Ali zato svatko od nas može naći one važne niti koje povezuju vlastite emocije s pjesmama koje si puštamo. Bilo da si ugodimo ili da si olakšamo. Ovaj album ima tu nevidljivu snagu da nam bude privatna tajna na jednoj osobnoj razini. Nećete ove pjesme puštati ekipi i terorizirati ih upitima „jel znate ovu stvar?“. Ove pjesme su nešto drugo. Nešto važno. Ali ipak još uvijek nevidljivo.
Darko Hribarić
/
« Obrisi 
