Twilight Theater

Nakon izvrsnog drugog albuma Carnival of the Rust bend je ubrzo izdao i treći, Revolution Roulette, kojim je bend nastavio svoj razvoj, a počekom ove godine i aktualni Twilight Theater, koji je generalno proglašen najboljim albumom benda do sada, no iako je on ponovo korak dalje (ili više) u potpunom sazrijevanju benda u okviru progresivog rocka i koji apsolutno potvrđuje i ispunjava sve potencijale koje je bend u početku pokazivao, možda vam se sve to i neće i učiniti tako očito pogotovo ako (prvi puta) preslušate njihova tri albuma izmiksanim redoslijedom (kao što sam to učinila ja).

 

Ono što je sigurno jest da Poets of the Fall imaju svoj prepoznatljivi pečat glazbe i zvuka, a to je nešto za čim bi trebali težiti svi izvođači i što ih čini (između ostalog) unikatnim bendom.

 

Nadam se da će bend napokon postati veliki svjetski bend i zauzeti mjesto koje im pripada, makar to često ne ovisi o kvaliteti glazbe, znamo.

Ono što pomalo zamjeram ovom albumu jest da su pjesme bezličnije od pjesama na ostalima albumima – svakako su kvalitetnije i pomnije složene u kompozicijskom smislu (ono što je nedostajalo na prva dva albuma), ali su zato mnogo previše jednoličnije, odnosno ako Twilight Theatre slušate nakon Carnival of the Rust, osjetit ćete pad interesa za slušanje ili pad upečatljivosti pjesama. Pjevač Marko Saaresto je u svom najboljem izdanju, ali u onom koje logično slijedi prethodne albume. Dok s druge strane ne dodaje ništa inventivnije u načinu pjevanja ili interpretaciji, pa se nadam da je to ostavio kao novotariju za slijedeći album.

 

Orginalnije zvučeće pjesme su svakako Dreaming Wide Awake koja je bez sumnje istinski rock hit, moj favorit 15 Min Flame koja ima snažan rock naboj i kompozicijsku strukturu, uz zarazan i efektan refren te izvrstan tekst, Smoke and Mirrors ima nešto drugačiji sound i da je recimo ne pjeva Saaresto ne bih je odmah ubacila u Poets of the Fall repertoar. Given and Damned i Heal My Wounds su dvije bolje balade albuma, ali obje imaju isti problem, ne možeš izdvojiti nijednu jer su preslične. Ipak, moj je izbor Given and Damned.

 

Twilight Theatre je vrhunac dosega benda u žanru u kojem se trenutno kreću. Sljedeći album će pokazati koliko i imaju li uopće potencijala za daljnji razvoj i ukomponiravanje novih elemenata u svoju glazbu, odnosno hoće li se dići stepenicu više u glazbenom smislu. Po mome, ovdje su dosegli plafon i novi album koji se neće stilski i zvukom odmaknuti od prethodnih vratit će ih stepenicu nazad ili drugim riječima, počet će se vrtjeti u krug, a nakon toga prijeti dosada. 

Nadam se da nisam niti blizu tom razvoju događaja. Za sada možemo uživati u aktualnom albumu, a čujem da su odlični i uživo pa ću (barem ja) pratiti hoće li naletjeti blizu naših krajeva, osjećam da bi to mogao biti sjajan koncert.