Review
«I want a puppet just like Audrey Horne», viču Nikki Louder dok crvene banane u pidžami laserskim kečap-zrakama iz očiju pale selo, bor, kuću, patkolikog konja.
Our World Died yesterday, baš poput tog veoma Močvarno stiliziranog album covera, satrt će u vriskovima i dimu ruševina iz kojih se još puši tu blatnjavu masu od melodije.
Ovaj u okviru «regije» rado pohođeni slovenski trio napokon je u čvrstom toplom naručju Moonlee Recordsa, nakon četiri godine DIY preživljavanja. Prijelaz na «pravi» label prati i pomak na zvučnoj slici. Dok su na prethodnom, debutu "Alain", I'm sorry još skloniji čišćim melodijskim linijama (koje stvarno jesu melodične) i post-rock, stoner nijansiranjima, na Our world vokal je sveden na vrištanje a pjesma je ekstatično samouništenje u buci i dimu.
Baš zbog provlačenja te «opskurni klub u podrumu s jeftinim ozvučenjem i dozvoljenim pušenjem» atmosfere, album funkcionira kao pozivnica na koncert - u obliku mahnitog prodrmavanja i vriska u facu. A podsjeća i na live zapis. Sva ta neopterećenost zapravo svrće pažnju na ono najbitnije, sirovu neobuzdanu prljavo-bučnu energiju.
Melodična uvertira – bijesno vikanje na nju – mahnito mlaćenje po pjesmi sve do superglasnog i superbrzog raspada i vrištećih vrhunaca kaotičnosti, to su obrisi Nikki songcrafta. Iako djeluje kao da Nikki žele da se čini da se (tek) iživljaju po instrumentima i da im je buka tek medij za eskalaciju bijesa i viška energije, nije teško nazrijeti i potom se utopiti u višeslojnoj predivnosti ovog albuma. Pjesme se ne redaju nego nadopunjuju, gore postojano ispod kože sve dok se ne odluče rasplamsati do eksplozije pa se ponovno tek pritajeno krijesiti....
Kako je svaka pjesma i sama sva u bučno-tišim zaokretima (osim zaključne "Quiet Buzz"), rascjepkanost albuma na dvominutne i četvero- i višeminutne numere nije očita. Zapravo nisu ni počeci i krajevi pjesama, čime je album jedna dinamična, nejednolična i zaokružena cjelina. Ipak pažljivijim slušanjem i provjerom lyricsa na bandcampu benda izjašnjava se svaka stvar za sebe, melodijama i «pričicom». Stihovlje otkriva kako je gnjev iz očiju destruktivnih banana usmjeren k hipsterima, pozerima i muško-ženskim nerviranjima, ili viču slučajne, surealne i cinične parole.
"Hypechimp" i "Elephant" dvije su minijature koje otvaraju album nabrijano namećući galamu nasilnih bas linija, divljačkog bubnjanja i vikanja koje dere grlo. Slijedi "Hips Like Elvis" koja neće eskalirati tako naglo nego će ubrzavati u prašnjavom zadahu undergrounda, ali će zato sljedeća, dvominutna "Hipsters" vođena podebljanom bas melodijom i sugestivnom porukom «inbreed, make beautiful children» doživjeti kaotični polminutni gnjevni raspad. Nakon nje je središnja sedmominutna "Oversized Sunglasses", iz čijih zapetljanih gitarskih riffova frcaju iskre po rastrzanom bučnom instrumentalu. "Yo Voy" i "Audrey Horne" su u valovitim tiče-glasnije izmjenjivanjima, a (gotovo) emotivnu smirenost naglo će razrušiti u kaos u Indian Summer maniri. No ipak nastupa suptilno smirivanje: "Attacked" vibrira i bruji loveći dah dok napokon ne zareži... a onda "Quiet Buzz" dolazi kao potpuno smirenje, gorki surealistični (anti)ljubavni prizor uz fisharmoniku. Riječi su ovdje prvi put otpjevane, u stilu «Alain...», i svojom mračnom, minimalističnom izravnošću ta je pjesma definitivna točka na kraju cd-a.
Tako zaokružen «Our World Died Yesterday» predstavlja jedno od ovogodišnjih najuspjelijih izdanja «regionalne» nezavisne scene. No nosi on i teret svojih noise/hardcore predznaka. Premda slatkiš poklonicima takvih i sličnih žanrova, teško će doživjeti više od nekoliko preslušavanja kod nas ostalih koji im nismo bliski. «Our World» koliko god intenzivno i dorečeno zvučao na disku, moćan je tek kao zapis koji nabrijava na live upoznavanje.
Zato Nikki, see you around?
Danijela Kovačec
/
« Alain, I'm Sorry 
