Review
Već neko vrijeme nitko više nije brojio ploče; činilo se da se naprosto događaju jer tako treba biti, ali bez ikakvog značajnijeg odraza na njihov present tense. Tek je nekoliko godina prošlo otkako su The Beach Boys silom zapravo vrlo osobnih (ne)prilika svoga lidera Briana Wilsona odustali od prekretničkog albuma "Smile", pretvorivši ga instantno u diskografsku legendu, a sebe izbacili iz prve lige skretničara povijesti popularne glazbe, pa ipak, čak i s višedecenijskim odmakom, čini se kako je protekla prava mala vječnost. Bio je to, uostalom, bend koji je sredinom burnih i zlatnih šezdesetih izbacivao i po tri ploče godišnje. Početkom novoga desetljeća, s nekadašnjim autorskim magom i istinskim glazbenim vizionarom sada na samom balansiranju između zdrava razuma i potonuća u sivilo, glazba se tek događala, lijepa, da, ali nekako lišena iskričavosti i zdrave ambicije kakve je imala tek jednu grančicu povijesti ranije. "Sunflower" je naznačio moguće potpuno ozdravljenje, ali "Surf's Up" nije bio dorastao tako velikom zadatku.
Imenovan po još jednom ostatku sa zlosretnih snimanja "Smile", novi je album The Beach Boys bio nešto poput izlike za objavljivanje te jedne pjesme, iako to nipošto nije i uistinu bilo tako. "Surf's Up" je u cijeloj priči više nekako nadošla kao logičan finale, budući da njezina kvaliteta nije dozvoljavala da ostane u ladicama i koševima projekta "Smile". Bend je za menadžera unajmio DJ-a Jacka Rieleyja, koji ih je naumio usmjeriti više prema socijalnoj angažiranosti te konačno odrediti Carla Wilsona kao prvu osobu benda (on je, naime, odigrao ključnu ulogu u održavanju benda na okupu u vrijeme kad je Brian digao ruke od svega). On je bio taj koji je, tražeći način za vraćanje The Beach Boys na top-liste i u žarište glazbene javnosti, inzistirao da Brian dovrši tu famoznu pjesmu "Surf's Up" koja se usprkos sve vrućem kultnom statusu nije pojavila ni na jednom od dotadašnjih post-"Smile" albuma. Ekipa je nove ideje vodilje prigrlila s popriličnim entuzijazmom, pa opet je onaj koji je ponajviše bio izvan forme bio taj koji je udario ključne taktove novog albuma. Tu je i nastao najveći paradoks ovog seta pjesama, odnosno, uzrok njegova neuspjeha na duže staze.
Naime, ono po čemu se album "Surf's Up" ponajviše pamti njegova je briljantna završnica, a koja je gotovo u cijelosti došla iz uma i prstiju Briana Wilsona. "A Day in the Life of a Tree" bila je jedina posve nova pjesma koju je Brian pripremio za novi album, a vokale je preuzeo sam Rieley, navodno zato što je zbog deprimirajućih tonova nitko nije htio pjevati (na kraju su mu se u završnici pjesme za mikrofonom ipak pridružili Al Jardine i ključni suradnik na "Smile", kantautor Van Dyke Parks). Sumorna, ali i iznimno sugestivna, višeslojna pjesma pretočila se u još jedan Brianov trijumf, "'Til I Die", na kojoj je radio već koju godinu ili dvije. Ta pjesma kojom kao da je najavio svoje prerano umirovljenje pak nije još bila ni sjena perfekciji komornog popa naslovne skladbe. Brian ju je, usprkos početnom protivljenju nadograđivao sloj po sloj sve do baroknog krešenda kojim se zatvorio album, ali i zadnju priliku da se The Beach Boys vrate u prvu ligu rock-zvijezda. Ostatak albuma, odnosno, prvih sedam pjesama teško se može mjeriti s trodjelnom završnicom pod ravnanjem gasećeg genija. Tek "Long Promised Road" Carla Wilsona i "Disney Girls (1957)" Brucea Johnstona uspijevaju dotaknuti te razine (potonju je Brian smatrao čistim remek-djelom). Ta neujednačenost, superiornost Brianova rukopisa čak i u situacji kad gotovo da mu se više nije ni radilo te sama činjenica da se previše toga naslanjalo na pjesmu staru tada već četiri godine i predviđenu za posve drugi album učinila je "Surf's Up" tek simpatičnim pokušajem, strateškim manevrom kojem je ipak falilo goriva da iznese svoju misiju do kraja.
Ipak, kako je bolja polovica albuma dosta dobra, čak iznad prosjeka ondašnje pop i rock produkcije, "Surf's Up" ostao je zanimljiv, čak nezaobilazan naslov diskografije The Beach Boys. Tako je i zaokružio dvanaestodijelni paket reizdanja povodom pedeset godina djelovanja benda. On je i bio epilog jedne teške faze, gotovo i cijele karijere. Ovo potonje su tek ovih godina uspjeli uvjerljivije opovrgnuti.
Toni Matošin
« Sunflower 
