That's Why God Made The Radio

Review

Koliko je zapravo poetike u samom činu objavljivanja novog albuma The Beach Boys danas, debelo u novom mileniju, punih pola stoljeća nakon njihova osnutka i punih dvadeset godina nakon zadnjeg im albuma s novim materijalom? Dennis i Carl su već odavno pokojni i nikad dovoljno prežaljeni, Brian Wilson poodavno nije ne samo meštar od makine nego i pravi član benda, a već cijele generacije pamte bend uglavnom kao koncertnu, gotovo cirkusku atrakciju umjesto nekadašnjih prvoboraca razvojnog puta popularne glazbe – dakle, uistinu čemu novi ulazak u studio benda koji je odavno ispisao stranice kojima je osigurao status istinskih američkih legendi? Splet okolnosti ipak itekako opravdava ovakav čin, nasreću svih uključenih.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća nizom sjajnih singlova, osunčanih albuma od kojih je jedan uzletio direktno u legendu kao jedan od najvećih ikad snimljenih ("Pet Sounds") te skladateljskim, aranžerskim i producentskim inovacijama, The Beach Boys su sastavili ostavštinu kojom su zadužili generacije i generacije poslije njih. No, otprilike po odustajanju od hiperambicioznog projekta "Smile" krajem tih istih šezdesetih, koji je time automatski postigao legendarni status kao najglasovitiji neobjavljeni album svih vremena, ali i gurnuo Briana Wilsona u fizičko i duševno padanje, stvari su krenule u stagnaciju i vrlo brzo u potpunu degresiju. Sve ambicije, inovacije i vrlo uspješno pariranje najvećim svjetskim imenima (zapravo, Beatlesima) postale su stvar prošlosti, Brian se izgubio u drogama i mentalnom raspadu sistema, umro je brat Dennis, a kasnije i Carl, množili su se sudski procesi oko autorskih prava, a glazba je postajala sve beznačajnija. No u postmoderna vremena, a osobito boomom alternativnoga rocka, značaj The Beach Boys postao je sve osjetniji i sve više spominjan. Od R.E.M. do Mercury Rev, Pavement ili Wilco proteže se poduža lista bendova koji otvoreno odaju počast i crpe inspiraciju iz rukopisa Briana Wilsona, čime je, uz Brianov izlazak iz krize i upuštanje u solističke vode, reanimiran interes za tu pjesmaricu. Kad se Brian odvažio sastaviti iznova materijal koji je trebao činiti "Smile", reakcije su bile euforične. Još friško – povodom 50. obljetnice benda – objavljivanje obnovljenih snimaka s kraja šezdesetih kao paket "The Smile Sessions" zaokružilo je revitalizaciju legende što je, evo, dovelo do ponovnog okupljanja benda. I to ne samo za kakvu turneju ili koncert, već i za album s posve novim pjesmama. S Brianom Wilsonom ponovno čvrsto za kormilom benda te s ponovno regrutiranim Davidom Marksom (bio član benda kratko početkom šezdesetih i na turneji krajem devedesetih), "That's Why God Made the Radio" je u mnogočemu senzacionalan naslov, slijedom priče, posve opravdan i dobrodošao.

Naravno, očekivati novo remek-djelo za novo doba usprkos svim pozitivnim okolnostima nije realno i ovomilenijski The Beach Boys to ni ne pokušavaju. Brian je epilogom priče o "Smile" te ambicije prebrodio i nadišao pa se priča konačno s punom iskrenošću može svesti na čistu radost muziciranja. A "That's Why God Made the Radio" to prvenstveno i evocira – fina, prozračna kolekcija naftalinskih priobalnih melodija u formi pop-pjesama vrlo odmjereno stoji između pola stoljeća starih korijena i novih sazvučja, ne posuđujući iznad doze prihvatljivosti ni od najslavnijih dana ni od duha (ne)očekivanog ejtiz-hita "Kokomo" kao ni od receptura "Smile". Natopljen finom nostalgijom baš onoliko koliko je i potrebno da opravdaju reputaciju, najnoviji album The Beach Boys slavi glazbu u naoko najnaivnijem mogućem modusu, gotovo kao u inat i kontra struje današnje diskografske industrije.

No kod Wilsona i momaka s plaže nikada nije, zapravo, bilo subverzija ni skrivenih poruka – glazba The Beach Boys, osobito ona pod Brianovim dirigentskim štapićem, uvijek je bila poput realizacije mašte, radosno korištenje talenta koji je nadilazio svoje vrijeme (zgodno je zapažanje kako je suvremena studijska tehnologija pravljena da omogući ono što je Brian Wilson radio još šezdesetih), odnosno, jednostavno praćenje njegove ideje da je glazba Božji glas. "That's Why God Made the Radio" kao najavni singl i najreprezentativnija pjesma albuma najzornije slijedi te postulate. Osunčana pjesma srednjega tempa mogla je nastati gotovo u bilo kojem od proteklih desetljeća i mislim da prosječan obožavatelj nije ni očekivao pa ni želio išta više od toga.

Glazbu je u kompletu potpisao Brian (u različitim kombinacijama) osim "Daybreak Over the Ocean" koju je sam potpisao i otpjevao najprgaviji član društva, Mike Love (znakovito, jedino tu pjesmu nije producirao Brian, već Paul Fauerso) i koja otvara drugi, sjetniji i sporiji dio albuma. Vokala se domogao praktički svatko pa je tako posebno dojmljiv Jardineov pjev u predivnoj "From There to Back Again", no itekako je osjetna čvrsta Wilsonova ruka pri slaganju mozaika. Od uvodnog zaziva "Think About the Days" do zadnjih melankoličnih nota "Summers's Gone" sve se slaže poput puzzlea s jedinom bitnijom manom u izostanku istaknutijeg materijala. U prvu ruku, kako sam već spominjao, baš tu leži i uspjeh albuma, no s druge strane, teško je čak ijednu od ovih pjesama zamisliti kao nezaobilaznu na kakvoj budućoj antologiji benda, osim možda u slučaju kakve opsežnije retrospektive.

Ipak, da odmah zaokrenem natrag na prvoizrečene dojmove – "That's Why God Made the Radio" nije prekretničko djelo niti proizvod stvaralačke ambicije. Ono je prije plod potrebe da se s radošću stvara glazba i kao takvo jako dobro služi svojoj funkciji. Kakvi su daljnji planovi benda, nije poznato, ali se nadam da melankolični ton druge strane albuma i refleksije koje doziva nisu znak da je tu negdje kraj. Da, bilo bi bahato i ishitreno iščekivati neke nove značajne podvige, ali već se polako navikavamo na njihovu novu prisutnost koja govori više vitalnošću nego ostarjelošću. Kolege od popularnih do alternativnih voda to su na svoj način predvidjeli još devedesetih.

Toni Matošin