Nekako mi se neizbježno nameće isticanje rezultata s kojim je Aleksandra Prijović naprosto pomela Idu Nielsen: 4:1 ili u omjeru 40.000-45.000 naprama 300-400. Neizbježno će 4 koncerta mlade djevojke imati pozitivne financijske benefite za grad Zagreb te za mnoge poslovne subjekte koji svoje poslovanje obavljaju u bijeloj ili pak sivoj zoni.

Nedvojbeno je da je turbo folk glazba apsolutno sumnjive kvalitete (bez obzira na produkciju) sramno nanijela težak udarac jazzu/funku, prvenstveno zahvaljujući publici za koju se može kazati da ima iščašen smisao za glazbu. Mišljenja sam da o poznatoj tvrdnji kako o ukusima ne treba raspravljati itekako treba raspravljati.

Zar nije porazno da je uz postojanje književnika Anthonyja Doerra (kojega mnogi smatraju novim Hemingwayjem) i njegovog remek djela „Svjetlo koje ne vidimo“ velik broj ljudi potrošio vrijeme i novac na „bestseller“ Nives Celzijus? No to je jedan od dokaza o stanju uma u Hrvata, za koje sam siguran da bi ga na svoj ironično/brutalno iskren način opisao Šprajc u nekom narednom igrokazu.

A ono što vrijedi za književnost apsolutno se može precrtati i na glazbu koja posjeduje znatne moći u oblikovanju karaktera, naročito mladih ljudi, o čemu bi svako uređeno društvo trebalo voditi računa.

No vratimo se mi Idi Nielsen.

Princeova osoba za održavanje (uz bubanj) paklenog ritma bez kojega funk i ne funkcionira održala je koncert u klubu Peti kupe, u okviru 14. Zagreb Jazz Festivala koji je ove godine, kako je to primijetio Dražen Kokanović, posvećen ženama (koje ionako drže tri ugla svega). Osim Ide festival će biti (i bio je) obogaćen nastupima Cyrille Aimee i Lakeciae Benjamin.

Ovo je, kako sam kazao, njeno drugo ukazanje u Hrvatskoj: prvi put gostovala je ovoga ljeta na splitskim Prokurativama. Bez obzira na lokal-patriotizam, tvrdim da je splitski koncert bio puno bolji od ovog zagrebačkog. Ne znam jesu li Idu – koja se, uzgred, naputovala svijetom – opčinile boje i mirisi mora, no splitski koncert bio je priča u kojoj je fitilj zapaljenog glazbenog dinamita dogorijevao cijelim koncertom koji je bio konzistentan od početka do kraja. Još jedna vidna razlika odnosila se na klavijaturistu azijskog porijekla (nisam mu uspio zapamtiti ime) kojega u Zagrebu nije bilo, što je prilično osiromašilo cjelokupnu glazbenu sliku. Osim toga, ovo je bila zadnja postaja na Idinoj ovogodišnjoj turneji, pa je možda postojala i blaga nota zamora materijala. Bilo je i tehničkih poteškoća (nešto u vezi s matricom). Osobno me smetala još jedna pojava, nažalost učestala na koncertima, koja se svodi na očito pomanjkanje kućnog odgoja i nepoštivanje glazbenika: naime, što imaš razgovarati na sav glas dok po prvi put slušaš jednu vrsnu glazbenicu i njen potentan bend, osim ako nisi došao na koncert samo da bi bio viđen? Istina, onih drugih koji su znali što ih očekuje i koji su pozitivno reagirali na svirku predgrupe B's Funstallation bilo je puno više.

Uz Idu je (opet) u izgradnji moćnog glazbenog zida sudjelovao bubnjar David „Fingers“ Haynes (kojemu je bubanj očito bio jedna od prvih igračaka). Svojom ritmičkom postojanošću i imaginacijom esencijalan je u stvaranju Idinog poimanja funka (kao spoja Princeovih „uvrnutih“ ritmova i hip-hop funka alla RHCP). Svakako treba spomenuti i doprinos gitarista Olivera Engquista i rappera Kukua Agamija koji je u pojedinim numerama sasvim dobro parirao Idinom basu, ne uzurpiravši previše show. Ono što krasi Idu Nielsen & Funkbots nije hladna egzekutivna tehnika i emocionalna hinjenost, jer funk u principu ne trpi takve likove.

Ida je dobrano „išamarala“ svoj Canberg California bas s kojim je (što je očito neki njen trade mark) ponekad „odlutala“ u mikro solima koja nisu bila konzistentan dio neke pjesme, a koja možda funkcioniraju i kao neprekriveno platno koje Ida treba ispuniti nekim novim tonovima. Funk ne ostavlja (ili barem ne bi trebao ostaviti) mjesta ravnodušnosti, pa je stoga cupkanje bilo neizostavan dio interakcije između publike i glazbenika.

Sam prostor Petog kupea idealan je za koncerte ovakvog sadržaja unatoč prilično lošem osvjetljenju, pravom noćnom morom za fotografe, dok je zvuk bio sasvim korektan, premda ne i savršen.

Hoće li Idino treće ukazanje u Lijepoj Našoj biti sreća najveća?