Na impresivnu nisku već održanih koncerata (uglavnom jazz orijentacije, a da ne spominjem pregšt koncerata klasične glazbe) s kojima je revitalizirana pomalo zapuštena koncertna aktivnost u Splitu: J.R.August, Lado i Borna Šercar's Jazziana Croatica, The Baylor Project, Asaf Avidan, Božo Vrećo, Zvonimir Šestak Groove Assembly, Carminho, Detour, Mimika Orchestra, Chui; ekipa iz Hrvatskog doma, s ravnateljicom Venesom Klevom na čelu, eto tako ponosno najavljuju gostovanje Damira Urbana i njegovog „pokera asova“, pojačanih ovom prilikom gudačim orkestrom.

Sam pogled na odličan plakat autora Mile Modica jasno nagovješćuje da će se Urbanov osobni senzibilitet koji je apsolutno u korelaciji s njegovim profiliranim kompozitorskim i umjetnički vrlo širokim glazbenim  narativom, odlično uklopiti u koncept programa Hrvatskog doma pod nazivom chiaro/scuro. Poput nekog derviša, Urban je s navedenog plakata spreman započeti svoj hipnotizirajući ples, te da se malo poigram riječima, splitskoj publici predstaviti u punom sjaju svoj „glazbeni urbanizam“.

Za napomenuti je da će subotnji koncert zbog iznimnog interesa javnosti imati svoj nastavak dan kasnije.

Izlaskom na pozornicu Urban se u ime benda i gudačeg orkestra zahvalio gledateljima (većim dijelom bile su pripadnice ljepšeg spola) na iskazanom interesu. „Znali smo da je koncert odavno bio rasprodan, osjećam veliku obvezu i neku nervozu zbog koje imam njok u grlu“.

„Ovo su moji vjerni pratitelji već 35 godina“, redom predstavivši Sašu Markovskog (klavijature), Luku Tomana (gitara), Sandi Bratonju (bas) i Marca Bradaschia (bubnjevi), uz zamolbu da se posebnim aplauzom nagradi gudači orkestar.

I tako je domaći „Man in black“ koji nema veze s američkom narodnom glazbom započeo svoj čudni rollercoaster koji se iz emocionalnih, ponekad  mračnih dubina za čas vinuo na svoje blistave vrhunce koji su redom pripadali ritmički bržim kompozicijama.

Zagrijavanje i ispipavanje bila publike pripalo je (makar po mom osjećaju) Cohenovski obojanoj „Nitko osim nas“.

„Div“ posjeduje elemente koračnice koju je prepoznala publika aktivno se uključivši u podržavanje ritma.

„Odlučio sam da te volim“ najavljena je kao jedna stara za koju su dobili i nagrade, a koju je publika s guštom prigrlila, skadno je zapjevavši na sav glas. Rekao bih, staro vino ako nije izgubilo svoj prepoznatljiv bouqet uvijek je rado viđen gost na svakoj trpezi.

S „Kunderom“ se koncert približio jednom od svojih vrhunaca, auditorij je maksimalno animiran, a Urban im se pridružio, sišavši među prve redove koliko mu je kabel od mikrofona dozvoljavao. Nastavak odličnog raspoloženja nastavio se i u narednoj „Ruke“. Tipičan je to Urbanov rukopis, brza i raskošno orkestrirana kompozicija koja se pridružila „Kunderi“ u kreiranju pozitivne atmosfere.

Jazzerski (u originalnoj izvedbi) „Moja“, inače najduža izvedena kompozicija večeras ovom prilikom je bila „ublažena“ aranžmanom za gudače, no svejedno je bila bogato nagrađena iskrenim aplauzom zbog odlične instrumentalizacije cijelog benda.

Iz Lauferove arhive „izvučena“ je već legendarna „Budi moja voda“ za koju je Urban kazao da mu još uvijek drago zapjevati je, što je potvrđeno  odobravanjem svih prisutnih, jer ovo je, siguran sam, neizostavan sadržaj bilo kojeg njegovog  koncerta. Tempo je bio nešto suzdržajniji uz panoramsku podršku gudača.

Kraj „službenog“ dijela pametno je izabran za trojac koji je podignuo sve na noge junačke, „Iskra“, „Mjesto za mene“ i „Mala truba“. Upravo tako i treba završiti koncert u potpunoj euforiji.

Na dan održavanja koncerta odlučio sam zauzeti carpe diem stav. Dan, bolje rečeno noć koji nam je je priuštio Damir Urban &4 uz gudački orkestar apsolutno je vrijedilo provesti u njihovom društvu, u jednoj čudnoj večeri za koju se trebalo dobro emocionalno pripremiti i koju nije bilo niti malo lako konzumirati. Unatoč brojnim i iskrenim aklamacijama mogao sam oko sebe osjetiti neku nedefiniranu nervozu, možda zbog određenih tehničkih problema zbog kojih je bend na zahtjev auditorija ponovio „Blijedu u proljeće“, možda zbog dobrim dijelom prisutnog Caveovog usuda koji je bio ipak nešto manje sumoran, apsolutno je to bila baš prava chiaro/scuro atmosfera. A možda i zbog potrebne koncentacije na Urbanovu poeziju koja ponekad dominira u odnosu na melodiju.

Jeli koncert imao svojih mana?

Ako možemo govoriti o manama onda je to bila Urbanova svjesna ili nesvjesna komunikacija s publikom bez mikrofona ( s kojim je za vrijeme cijelog koncerta imao problema oko motanja njegovog kabela) , a koju su mogli čuti samo prvi redovi, kao i ponekad nesuvisli komentari čija poanta nije bila izrečena do kraja. Primjerice, spomenuo je da dolazi iz Rijeke u kojoj se slušao punk za razliku od Splita u kojem se slušao metal (neznam od kuda mu ta ideja). „Punk i metal su slični, ali nema veze , idemo dalje“, tako je glasila jedna od tih neuspješnih upadica. A, bilo je i onih s primjetnom dozom humora kada je za bubnjara koji je bio iza staklene ograde zbog umanjenja ionako glasnih bubnjeva kazao da je u svom akvariju. Ili kada je nekolicini koji su kasnili na koncert poručio da su propustili prve tri najbolje pjesme. „Netko ima sreće u životu, netko nema“, što je izazvalo salvu smijeha. Upravo zbog njegovih verbalnih intermezza koncert je izgubio na svojoj protočnosti i potrebnom intezitetu.

Za dodatnu pozitivnu stranu koncerta (opet moje subjektivno mišljenje) apsolutno su zaslužni gudači koji su bili aktivni kroz cijeli koncert i koji su  po mom skromnom mišljenju „spašavali“ originalne aranžmane svojom, na trenutke Phil Spectorskovom raskošnom orkestracijom.

Još jednom pohvale osoblju Hrvatskog doma koji nam dovode u goste profilirane glazbenike, uz službenu najavu da će na istom mjestu gostovati jedan od najboljih jazz/rock bendova bivše države – Leb i Sol (doduše bez Vlatka Stefanovskog).