Review
Jesi li bogovi iz naziva ovog benda umiješali svoje prste u raspadu jedne supergrupe, da bi iz dijela njenog pepela iznikla nova mladica čiju recenziju prvog albuma imate prilike pročitati na najboljem domaćem glazbenom portalu?
Superbend koji se raspao zvao se Sons of Apollo, a sačinjavali su ga: Mike Portnoy, Billy Sheehan, Jeff Scott Soto, Derek Sherinian i Ron „Bumblefoot“ Thal. Glazbeni Feniks koji se uporno nanovo rađa nadahnuo je majstora klavijatura Dereka Sheriniana (ex Dream Theater, Black Country Communion) i majstora gitare Rona „Bumblefoota Thala (ex Guns n' Roses) za formiranje još jedne hvale vrijedne glazbene formacije kojoj su se pridružili bubnjar Bruno Valverde (naizmjenično je svirao bubnjeve s Eloyem Casagrandeom iz Sepulture) , basist Yas Nomura (The Resonance Project) i naš, već izbrušeni dijamant čija je svjetska kapitalizacija neizbježna, jedan od apsolutno najpotentnijih vokala na metal sceni – dame i gospodo u pitanju je nitko drugi nego Dino Jelusić (svima su poznate njegove vokalne ekskurzije u Trans Siberian Orchestra, Whitesnakeu i u njegovom bendu Jelusick s kojim polako ali sigurno zauzima najsjajnije pozicije). Ukratko rečeno Whom Gods Destroy predstavljaju izuzetan, nadopunjavajući spoj iskustva i mladosti.
Glazba koju nam predstavljaju uspješan je adrenalinski mix rocka, metala i progresivne glazbe koju aktalno i uspješno zastupaju neka nova imena poput Plinija Roesslera-Holgatea i mladog benda Polyphia.
Za razliku od Sons of Apollo, Whom Gods Destroy su skalu metal agresivnosti podigli za stepenicu više, stoga je zanimljivo saznati što ih je tako opasno „naljutilo“, gdje su se i zašto napunili tosteronom da stvore atanor superiornog, „divljeg“ kaosa, slojevite brutalnosti, gotovo matematičke preciznosti, paklene i nabrijane atmosfere koja s lakoćom uzima nove taoce i trajno zadržava stare, fenomenalnog emocionalnog vokala koji se troši do krajnjih granica (nadam se da Dinu ovo nije jedna od usputnih stanica, mišljenja sam da bi u ovom bendu mogao pronaći svoj glazbeni dom, ako potraju naravno); neobičnih, superbrzih gitarskih akorda i solaža, te gotovo pokroviteljskih, baršunastih klavijaturskih panorama koje se savršeno uklapaju u zadanu matricu. Ne bi bilo pošteno ne apostrofirati bubnjarski rad Bruna Valverdea koji čini čuda sa svojim snareom i općenito ritmičkom podrškom u savršenoj korelaciji sa bas gitarom Yosa Nomure. Kako je netko napisao, Whom Gods Destroy je dijete Soungardena, Pantere i Whitesnakea, dok sam Derek Sherinian kaže da su inspiraciju crpli od Zeppelina, Mesuggaha i Musea. Odlični uzori bez ikakve dvojbe.
Kud plovi njihov brod trebalo bi se zapitati u primjeru ovakvih super bendova, ili bolje rečeno projekata kod kojih je uvijek dvojben rok trajanja koji je u većini slučajeva uvjetovan nekim drugim preferencijama pojedinih članova, suprostavljenih ega, razmimoilaženja u idejama, pa čak i otvorenim svađama. Iskreno se nadam da ovo nije jedan od plesova samo za jedno ljeto.
Whom Gods Destroy uspjeli su prvijencem dići odabrani format iznad prosjećnosti, te su poslovično nekontoliranu metal galamu konvertirali u primjerene harmonijske linije kroz koje se konstantno očituje sviralačka virtuoznost. Virtuoznost koja je između gitarskih sola „spustila“ teška sidra koja ukupnu atmosferu čine tamnijom. A poseba je dimenzija bravurozni vokal, na momente izvan svakih očekivanja. Mišljenja sam da WGD neće ni za trenutak prokleti svoj neosporni tehnicizam koji u nekim slučajevima zna ugušiti kreaciju. Tehnicizam koji će s pojavom A.I. u potpunosti izgubiti inspiraciju, stoga treba uživati u činjenici da ovaj bend/projekt nije od onih glazbenika koji će slušatelje vrbovati sviranjem iz studija/dnevnog boravka, već će svoje vještine prezentirati na koncertnim nastupima.
Otvarajuća „In the name of War“ ima zavaravajući klavirski intro koji lagani povjetarac pretvara u pravi metalni vihor ( Dino je koautor, prepoznatljiv je njegov glazbeni habitus) sa astralnim solama na gitari i klavijaturama, pamtljivim refrenom i melodijom. Kako je pjesma počela, tako i završava, klavirom koji kao da želi „poništiti“ utrošenu energiju.
„Decesion“ me iz prve podsjeća na Matthew Bellamijevu sposobnost pisanja zaraznih i pamtljivih melodija, a interakcija basa i bubnja na već poznatu sinergiju Dominica Howarda i Chrisa Wolstenholmea. Pravi Muse uradak.
„Find My Way Back“ u potpunosti odstupa od cjelokupne energije zastupljene na cijelom albumu, tipična je ovo HM balada, potpuno na tragu opusa Dinovog bivšeg benda Whitesnake. Obzirom da je Dino jedan od autora , jeli je ova pjesma možda posveta njima?
„Crawl“ je pravi reprezent cjelokupne glazbene matrice u kojoj posebno mjesto pripada jednom instrumentalu - „Hypernovi 158“, ludom „interstelarskom“ nadmetanju između Derecka i Rona. Želja za iskazivanjem sviralačkih vještina ovog odličnog dvojca ili trenutak posebne inspiracije, nije ni važno, siguran sam da će ovoj izvedbi na koncertima pripasti posebno mjesto uz zaslužene aklamcije.
Možda je pomalo smjela tvrdnja da je „naše gore list“ svojim dinamičnim i pomalo kameleonskim vokalnim dometima, unatoč odličnoj instrumentalizaciji de facto iznio, odnosno spasio ovaj album.
Bez ikakve dvojbe ovaj album spojem klasičnog metala i pojedinih elementa koji diskretno otvaraju neka nova vrata, može pronaći svoje istaknuto mjesto u biblioteci/fonoteci prog metala.
Đorđe Škarica
/
