Jedno od značenja riječi „kult“ definirano je kao obožavanje, izvanredno štovanje koje se iskazuje nekoj osobi ili predmetu. U našem slučaju štovanje se odnosi na bend koji to ustvari nikad nije bio u pravom smislu riječi; prije bih ih opisao kao skupinu entuzijasta i zaljubljenika u blues kojega nikada nisu doslovno prepisivali i tumačili, nego su mu uvijek dodavali osebujan lokalni kolorit (naročito u autorskom materijalu), izražen na pomalo šeretski način uz uvijek potrebnu dozu lirskog minimalizma, uvijek uz vrlo visoku kvalitetu svirke te ponekad na vokalnom tragu barda splitske glazbene scene – Tome Bebića. Kroz već 40 godina održavanja blues „seminara“, mala armija eminentnih i onih manje poznatih glazbenika (kroz razne postavke izmijenilo se više od 30 ljudi) sasvim neortodoksno uveseljava i oduševljava drugu malu armiju, onu vjernih sljedbenika i prijatelja s kojima su isprepleli neraskidivu mrežu obostrano iskrenih osjećaja. Veseli „bluzeri“ koji nikad nisu robovali glazbenim izdavačkim predatorima poznati su kao jedni od utemeljitelja splitske blues / klupske scene, a odazivaju se na ime Otprilike Ovako.

A priča o njima ide otprilike ovako: ekipa mojih poznanika s Pjace, bez glazbenog iskustva, ali s puno odslušanih blues sati, počela ga je svirati iz čiste zafrkancije na njegovim primarnim „instrumentima“ poput valovite daske za pranje rublja, štapa od metle preko kojeg je bio razapet konopac i umetnutog u kantu (zamjena za bas), drombuljama. Daleke 1974. godine održan je njihov prvi koncert u bivšem kinu „Split“. Damir Šalov na drombuljama, Mladen Velat na washboardu, Pjero Reskušić na washtube basu, braća Tonći (Krifle) i Vlado (Patak) Kragić na akustičnim gitarama te Jadran Zlodre – Gobbo vokal i usna harmonika, svojim su akustičnim nastupom pobudili pažnju ondašnjih podosta introventiranih medijskih napisa o rocku/bluesu, pa je u Slobodnoj Dalmaciji osvanuo, za njih, afirmativan naslov: „Iza duge kose ne krije se uvijek kratka pamet“. Činjenica je kako su oni bili prvi čistokrvan blues bend ne samo u Splitu, ne samo u Hrvatskoj, već u cijeloj bivšoj državi. Udareni su temelji jednoj legendi kroz koju su prošli brojni glazbenici i pomalo neobični instrumenti za blues: violina, viola, cello, te mandolina moje bake izrađena daleke 1901. godine, čiji je karakterističan zvuk Krifle uspješno asimilirao u blues harmonije.

A onda je (kao u pjesmi „Osamdesete“) Krifle otišao u Austriju, Pjero u SAD; Gobbo i Patak ostali su na vjetrometini, ili kako Patak kaže – na nuli. Zimske boje i težine Domovinskog rata nisu dugo trajale, igrom slučaja u priču se upliću imena mladića koji su objeručke prihvatili ponudu za zajedničkom svirkom, pa je tako Vlado Garić (inače aktualni tenor u klapi Cambi – onoj splitskoj) i dan danas gitarist u bendu, kao i Goran Cetinić – Koča (gitara, vokal) te Goran Slaviček – Salko na basu. Akustična faza je završena, a nastupila je ona električna s bezbroj kvalitetnih glazbenika, koji su u bend ulazili na razne načine, ali uvijek uz jedan uvjet – apsolutno su morali biti na istoj valnoj dužini s ostatkom benda.

A kroz sve te faze jedno je ime polako ali sigurno postajalo sinonim za bend – Gobbo. Gobbo kao autor pjesama, Gobbo kao autor minimalističkih, ponekad totalno otkačenih, zajebantskih ali i crnih tekstova, ponekad u najboljoj tradiciji haiku poezije, Gobbo crnačkog glasa kao iz podruma, Gobbo i njegovi „blues vitezovi“ svjetske kvalitete koju nikad nisu znali naplatiti, Gobbo koji nas je nažalost prerano napustio.

Gobba više nema, pa je na koncertu održanom u klubu Ovčice užežin Nove godine bend nastupio u sljedećoj postavi: Krifle (kao gost iznenađenja) na gitari, Patak za svojom baterijom, Koča i Ilija Utrobičić na gitarama, Salko na basu te Željko Milić na tenor i sopran saksofonu.

Blues je inače vrlo zahvalan okvir za osobno i originalno poimanje i razumijevanje istog, izraženo naročito kroz improvizacije kojih te večeri nije nedostajalo. A drugačije nije moglo ni biti, jer su tri izvrsna gitarista non-stop isprepletala i nadopunjavala svoje solaže, tvoreći na trenutke fenomenalne minijature koje su gusto načičkanu publiku naprosto prisiljavale na aplauze na otvorenoj sceni. Patak koji nikako ne spada u red običnih udarača kroz skoro 3 sata svirke nenametljivo je, ali čvrsto i odlučno, uz „malu“ pomoć bas gitare, gradio bazu na kojoj su gitare i saksofon pleli svoje, ponekad onozemaljske fantazije. Bio je to doslovce pravi jam session, svaka kompozicija imala je svoj maratonski vijek trajanja, niti jedna nije trajala manje od 15-ak minuta. Krifle je dokazao kako je u savršenoj sviračkoj formi (inače je glazbeni učitelj u Beču), pa je uz samo dvije-tri probe dokazao svoj glazbeni potencijal i senzibilitet za vrhunski blues. Nezaboravni su bili njegovi gitarski dueti s Ilijom ili Kočom, a kulminacija gitarske umješnosti i osjećaja za mjeru bila je u završnoj „Mamma Don't“ (J.J.Cale) kad su sva trojica istovremeno vozeći u punoj brzini istkali moćnu i gustu gitarsku zavjesu koja se obrušila na publiku, naprosto oduzimajući dah.

Osim dva blues standarda, „Stormy Monday“ (T-Bone Walker) i „I Don't Need No Doctor“ (Nick Ashford, Valerie Simpson i Jo Armstead) mogli smo uživati u „Kind Hearted Woman“ (Robert Johnson), „Big Legged Woman“ (Freddie King), „Parchman Farm“ (Bukka White), „Am I wrong“ (Keb Mo), „Chicken“ (Pee Wee Ellis), a iz zavidne autorske kolekcije mogli smo čuti „Soba broj 5“, „Parandetoza blues“, i „Washing Machine“.

U lipnju ove godine imao sam priliku slušati u živo još jednog velikana bluesa – Erica Claptona. Savršen zvuk, neosporno sviračko umijeće etabliranih glazbenika i Ericova sola učinila su taj koncert gotovo savršenim. Gotovo, jer mu je po mom skromnom mišljenju nedostajalo malo više duše i srca. Baš to, dušu i srce, Otprilike Ovako doslovce su ostavili na podiju, raspršili ih među publikom, pa da ne bih pretjeralo bogohulio, iskreno moram kazati kako će mi ovaj bend svojim iskrenim pristupom, kvalitetom svirke i stvorenom atmosferom zasigurno ostati u dužem sjećanju nego legendarni Eric.

Ovaj koncert nanovo je potvrdio njihov nikad izrečen, ali uvijek prisutan moto: mi sviramo, a vi uživajte. Ukratko, bila je čast i privilegija biti dijelom ovog nezaboravnog trenutka koji nam je svima, makar nakratko, otklonio misli sa još jedne tužne i čemerne godine, čije bi krivce (sve političare, a ne samo premijera) Ante Tomić poslao daleko na Pacifik. Šest sati leta od Manile. U malu otočnu državu P… Materinu.

Ne samo ovim koncertom, već cijelim svojim postojanjem i djelovanjem ovaj bend zasluženo pripada jedinstvenoj i rijetkoj viđenoj niski uistinu rijetkih crnih bisera, a koji su uz Dina Dvornika, Nenu Belana, TBF, Gibu, Olivera, Daleku obalu, Gorana Karana, Giuliana, Tomu Bebića, Zoricu Kondžu, Meri Cetinić i ostale ustoličili Split kao nedvojbenu hrvatsku prijestolnicu glazbe.

A onima koji žele saznati nešto više o bendu i Gobbu savjetujem posjet Youtubeu gdje potražite naslov „Earl Jones je bija u pravu“.