Žedno Uho festival, ove godine u trajanju od samo četri dana, započeo je sinoć u Teatru &td. Zamišljen kao godišnja manifestacija aktualne i recentne glazbe, Žedno Uho se kroz godine pokazalo kao pravi pravcati brand i sinonim za alternativna glazbena događanja u Zagrebu i šire. U duhu pozitivnih događanja, prvenstveno predstavljanjem SuperUho festivala u Šibeniku, ovogodišnja manifestacija u Zagrebu je dobila respektabilan lineup, pa smo tako sinoć nakon 12 godina izbivanja iz naših krajeva mogli uživati u nastupu eksperimentalnog jazz sastava DKV Trio. Uz njih, večer je otvorio noise-ambijentalan glazbenik Lawrence English, a zatvorio naš stari znanac iz Zagreba, Chui.
Ugodno iznenađen stolicama u teatru, ušao sam na event taman na polovici nastupa Lawrence Englisha. U pola sata što sam uspio uhvatiti njegovog nastupa, stekao sam neke bazične dojmove, i moram priznati da nisam bio oduševljen. Lawrence uz pomoću laptopa stvara prvenstveno dva sloja zvuka, jedan koji služi kao „kamen temeljac“ njegovim glazbenim meditacijama, te drugi preko kojeg provodi svoja eksperimentiranja. Spojivši to, dobivamo glazbu glasanja kitova i manipulirane televizijske statike. Postupna poglašnjavanja određenih zvukova stvaraju sasvim respektabilnu zvučnu kulisu, ali to je manje više to. Izvrstan zvuk u dvorani se pobrinuo da ono što izlazi Lawrenceovog laptopa zvuči kako spada, ali nemogu se oteti dojmu da se iza svega toga krije ipak krije jedan jednostavan i ne pretjerano kreativan projekt.
Zvijezde večeri DKV Trio, su pak predstavili jedan posve drugačiji glazbeni svijet. U sastavu saksofon-bubanj-kontrabas, u 21:30 su započeli svoju svirku. Za razliku od koncerta grupe Fire! , koju predvodi njihov kolega Mats Gustaffsson, DKV ne koristi ništa drugo osim svojih instrumenata. Posve je nepotrebno filozofirati o strukturi kompozicija na koncertima ovakvog tipa, jer količina glazbenih informacija koje smo sinoć imali priliku čuti je impresivna.
DKV poput hiperaktivnog indigo djeteta na sebi svojstven način slaže glazbene „kockice“ gubeći se u izlomljenim ritmovima basa i bubnja preko kojih Ken Vandermark slaže svoje solaže. Ono što je činilo sinoćnji nastup posebnim je upravo činjenica da je triu free jazz improvizacija samo instrument za prezentiranje glazbenih ideja, koje dotiču mnoge jazz podžanrove, pa smo tako jučer na trenutke slušali genijalne fusion pasaže koje su kameleonski u trenutcima postajale bebop dionice. Izvrstan zvuk Taetra &td je samo dodatno pojačao efekt prikazanog sa pozornice pa je tako koncentrirana publika zbilja upijala sve zvukove gromoglasno pljeskajući nakon sve tri stavke nastupa. Sama svirka je bila na vrhunskoj razini, te smo svi u dovrani osjećali kako smo dio vrhunskog preformansa u kojem sva tri instrumenta izvlače maksimum sa takvom lakoćom, i najjbitnije opštenošću, što je pomalo nekarakteristično za „živčani“ free jazz. Bis nam je donio kratku improvizaciju po uzoru na legendarn standard „Around Midnight“, te konačan naklon Kena Vandermarka (saksofon, oboa), Hamida Drakea (bubanj) i Kenta Kesslera (kontrabas). Krajnji je zaključak da je DKV je u svojih 75 minuta odradio set koji je zvučao kao misao djeteta sa ADHD sindromom.
Uslijedila je pauza nakon koje je nastupio Chui. Već sam pisao o njihovom malom remek djelu „Second Arrival“, i nastupu na ZEZ-u prije sastava Tarana Duo, stoga uvod u njihovu priču možete pročitati tamo.
Sinoć, nažalost pred malobrojnom publikom koja je poprlično ispraznila dvoranu nakon DKV-a, Chui je održao malo čudan nastup. Nije mi jasno zašto je bend čiji album koji predstavljaju žari i pali visokim ritmovima, jučer odradio iznimno tih i na trenutke mlak nastup, koji je pomalo uspavao i najjhrabrije. Uspio sam razaznati tri pjesme sa albuma, ali one su bile do besvjesti produžene, vjerovatno sa namjerom stvaranja prostora za improvizaciju koje baš i nije bilo. Nadam se da će u budućnosti pokazati sav svoj potencijal i umijeće, kojem sam već nekoliko puta svjedočio.
Sve u svemu, prvi dan festivala nam je donio odličan event koji je nadam se tek uvertira za ono što nam slijedi, a to je Wovenhand i Forest Swords, imena koja jamče izvrsne nastupe.
