Na značajnije rock gostovanje u organizaciji Žednog Uha čekali smo više od mjesec dana, točnije od koncerta njemačkih The Notwist. No ipak, dolazak Dum Dum Girls nastavio se na zanimljiv način na koncert The Entrance Banda dva tjedna ranije – u oba slučaja radi se o bendu koji je počeo kao 'projekt iz spavaće sobe' idejnog pokretača sastava, a oba benda dolaze iz Los Angelesa. Ako ste se pitali kako je bend dobio ime, Wikipedia citira odgovore iz intervjua: radi se o dvostrukoj posveti, albumu Vaselinesa 'Dum Dum' te pjesmi Iggya Popa 'Dum Dum Boys'. No, sumnjam da članice benda nisu čule za singl 'Dum Dum Girl' grupe Talk Talk s njihovog poznatog albuma 'It's My Life' iz 1984. godine.
Kako okarakterizirati glazbu koju rade Dum Dum Girls? Kritičari se često spotiču o razne nazive žanrova i podžanrova, a po mom mišljenju radi se pretežno o noise-popu s neizostavnim rock odrednicama te elementima surfa, synth-popa (naročito na posljednjem albumu) te shoegazea. Za sinoćnji nastup su ipak izostavljeni synthevi te su četiri dame, uz pratnju mladića na gitari, održale koncert poštujući svoj izvorni, glasni i zvečeći zvuk.
Prisutne svakako nije obradovao vrlo kasni početak programa, što se već mnogo puta dogodilo uoči koncerata u Močvari nedjeljom ili početkom radnog tjedna. Predgrupa (ili predžena) umjetničkog imena Vorhees, a pravog imena Dana Wachs, tako je na pozornicu izašla s osjetnim zakašnjenjem, no publika se na njen katatonični zvučni napad svejedno nije uspjela pripremiti. Nastupila je sama, s gitarom te modulom pomoću kojeg je tijekom svirke programirala razne zvukove te se pratila ritam-mašinom. Iako se vidi da joj je najveći glazbeni uzor čarobnjak Brian Eno, svojim je neobičnim i gotovo neslušljivim zvukovima, praćenim jednako takvim vokalom, otjerala publiku u dvorište kluba ili ih, u najboljem slučaju, odmaknula na sigurnu udaljenost. Moleći publiku da priđe bliže te neprestano se ispričavajući i opravdavajući samo je dodatno pogoršala dojam. Zaista bi bilo najbolje da se drži svog posla inženjera zvuka i zvučnog dizajnera, a ostavi pozornice. Srećom, nastup je bio kratak, a dvadesetak minuta kasnije na pozornicu su izašle Dum Dum Girls.
Koncentracija je vrlo bitan čimbenik koncerata ovog sastava, budući da cure vrlo lako (vjerujem, i ako niste muško) privlače svojim izgledom i atraktivnim imidžem. U tolikoj mjeri da sam se usudio publiku podijeliti na one koji su koncert došli slušati i na one koji su ga došli gledati. One to shvaćaju te kraćim i energičnim pjesmama pažnju ipak uspijevaju usmjeriti na glazbu, ono što je u cijeloj priči najvažnije. Za pohvalu je ipak to što su svjesne svoje ženstvenosti te to uspješno koriste kao 'adut više'.
Set-lista se na ovom dijelu turneje očito nimalo ne mijenja, budući da smo čuli iste pjesme koje su odsvirane na prethodnih nekoliko europskih koncerata. Srednji tempo 'Bedroom Eyes' odlično je poslužio kao zagrijavanje i bendu i publici, a cure su, nakon 'I Got Nothing', nastavile s bržim 'In The Wake of You' i 'I Will Be'. Pjesme s novog albuma su u ovoj postavi (dvije/tri gitare, bas, bubnjevi) zvučale još bolje i uvjerljivije nego na snimkama, što naročito vrijedi za 'Too True To Be Good' i 'Rimbaud Eyes'. Kao vrhunac koncerta izdvojio bih 'It Only Takes One Night' te sljedeću, 'Under These Hands', s prekrasnim gitarskim dionicama.
Tijekom koncerta dalo se zaključiti kako bend ne vodi 'kemija', no da zvuče vrlo profesionalno te kako svoje nastupe shvaćaju krajnje ozbiljno. Upravo zato su brže stvari na koncertu bile zanimljivije jer su se, kad su ih svirale, cure malo više opustile, improvizirale te pokazale da znaju pošteno 'rokati', a da je shoegaze zvuk i imidž kojeg su gajile na početku danas prisutan samo u tragovima.
Dum Dum Girls su redovni dio seta završile s 'Lord Knows', u koji je spretno ubačen riff iz live verzije 'Sweet Jane' te lijepom obradom 'Sight of You' Pale Saintsa. Bis koji je uslijedio donio je još dvije odlično izvedene pjesme: 'Lost Boys and Girls Club', vjerojatno i najkvalitetniju pjesmu s novog albuma te 'Coming Down', u kojoj je Dee Dee Penny pokazala puninu svojih glasovnih sposobnosti.
Na kraju, ako baš moram, kao svoju favoritkinju bih istaknuo basisticu, a sumiranje zvučnog dijela koncerta uvijek je najlakše ispisati usporedbama: Dum Dum Girls kombinacija su slatkog noise-popa ranih Jesus And Mary Chain, mračnih i iskričavih tonova Siouxsie and the Banshees te zapravo još niza ključnih bendova iz osamdesetih, dok su na bisu priču okrenule desetljeće naprijed te pružile odjek slavne mančesterske scene poput The Vervea i Oasisa (naročito u 'Coming Down'). Na trenutke sam, gledavši i slušavši Dee Dee Penny, zamišljao i kako bi njene pjesme zvučale kad bi joj se na pozornici pridružio Peter Murphy.
