U utorak je u zagrebačkom klubu Hard Place nastupio legendarni bluzer Watermelon Slim, kojemu je ovo drugi nastup u Hrvatskoj, nakon nastupa na Montraker festivalu u Vrsaru prije dvije godine, kada je nastupio sa svojim sastavom The Workers.
Ovaj je put Watermelon Slim nastupio solo, samo sa svojom gitarom i, povremeno, usnom harmonikom. Riječ je o jednom od najzanimljivijih američkih blues i roots glazbenika i dobitniku dviju nagrada na najvećoj svjetskoj dodjeli blues nagrada - Blues Music Awards. Odrastao je u Sjernoj Carolini uz pjesme Johna Leea Hookera, no gitaru (za ljevake) naučio je svirati tek kad je ležao u bolničkom krevetu u Vijetnamu - i to naopačke i sa vojnim Zippo upaljačem umjesto slidea. Otuda njegov netipičan scenski nastup – naime, Slim sjedi i gitaru svira položenu u krilu.
Debitirao je ranih 70-ih s antiratnim albumom u stilu psihodeličnog blues rocka. Narednih je godina radio svašta pomalo - bio je vozač kamiona, radio u pilani, vozio je viljuškar, bio grobar, te čak uzgajao lubenice (otuda i njegov nadimak, Watermelon Slim). Zanimljivo je da usprkos toj svojoj "karijeri" pripadnika radničke klase, na kojoj uostalom temelji svoju glazbeno-scensku personu, Slim zapravo vrhunski intelektualac - diplomirao novinarstvo i magistrirao povijest, bavi se i slikarstvom, a inače je član Mense.
Članstvo u Mensi ne iznenađuje - Slimovi kantautorski uraci diče se vrlo suptilnim, inteligentnim stihovima prepunim socijalnog i političkog komentara, kao što smo čuli na zagrebačkom koncertu. Pored svojih originala (poput "Truck drivin' songs"), Slim je izveo i niz posveta velikanima bluesa kao što su John Lee Hooker, Howlin' Wolf (pjesma "Little Red Rooster"), ili Sonny Boy Williamson (tom je prilikom komentirao da Eric Clapton nije napravio ništa značanije u cijeloj karijeri od sviranja sa Sonnyem Boyem Willliamsonom). Na dvije pjesme Slimu se pridružio Boris Hrepić na usnoj harmonici, hrvatski predstavnik na International Blues Challengeu u Memphisu, a i sam Slim kasnije se primio usne harmonike. Nakon otprilike sat i po svirka uspijedila je kratka pauza, a Slim se zatim vratio i nastavio oduševljavati brojnu publiku još čitav sat. Čuli smo jednu pjesmu country pjevača Moea Bandyja, klasik "And When I Die“ (najpoznatiji u izvedbi Blood, Sweat and Tearsa), "Voodoo Child" Jimia Hendrixa, koji je, kako reče Slim, uveo blues u novu eru, te niz drugih pjesama koje su Slima pokazale kao iskonskog bluzera koji istodobno odaje omaž velikanima prošlosti, ali i jasno profilira svoj originalni i prepoznatljivi stil. Koncert je obilovao i komunikacijom s publikom te je Slim između pjesama pričao anegdote iz svoga zanimljivog života, ali i povijesti bluesa, podijelio svoju humanističku vjeru u mir i društveni angažman, odao poštovanje žrtvama svih ratova, ali i nasmijavao publiku tehničko-scenskim kuriozitetima poput korištenja bočice "višnje" umjesto slidea ili olovke za učvrščivanje žica gitare. Povremeno je silazio s pozornice i šetao kroz publiku svirajući usnu harmoniku, doprinjevši tako prisnoj klupskoj atmosferi.
Slimov hrapav glas i sirovi vokalistički stil u kombinaciji s virtuoznim sviranjem gitare i pasioniranom izvedbom stvara jedinstvenu blues magiju kojoj je teško odoljeti. Intenzitet nastupa i duboko proživljen osjećaj za blues nadišao je geografsko-povijesnu specifičnost ovog idioma i pružio publici izvanredno glazbeno iskustvo. Iz ogoljenih aranžmana svedenih samo na gitaru i glas ili harmoniku i glas Watermelon Slim izvukao je zapanjujuće bogato zvučno tkanje i tijekom čak dva i pol sata njegova izvedba nije ni na trenutak izgubila na intenzitetu. Ne znamo kakav je "deal" ovaj radnik-intelektualac sklopio na "raskršću", no ovim je nastupom zagrebačkoj publici priuštio jedan od najboljih blues koncerata u posljednje vrijeme.
