Review
Postoje li paralelne dimenzije?
Nedvojbeno, ako je u pitanju glazbeni univerzum. Michael Kiwanuka živi je dokaz toj tvrdnji, jer je u ovu aktualnu, relativno blijedu i apsolutno nemaštovitu glazbenu dimenziju skokom iz prošlosti vratio sjaj i ponos jednog drugog vremena čije negiranje ili preziranje predstavlja neznanje i strah, a oni koji ne pamte glazbenu prošlost zaslužuju biti kažnjeni na siromaštvo duhom.
U konkretnom slučaju Michael Kiwanukina hrabro odabrana glazbena paradigma s ozbiljnim asocijacijama na 70-te takvima bi trebala predstavljati iskupljenje, dok bi svima njegov lirski senzibilitet trebao donijeti zadovoljstvo otkrivanja lijepe glazbe i suvislih stihova.
Tko je onda taj mladac čijim venama teče crno bijela glazbena strast?
Iz prezimena se zaključuje da dolazi iz kolijevke čovječanstva, crne Afrike. Njegova glazbena domena nije u hip-hopu, nije u funku, nije u jazzu , već je možemo svrstati uz soul/folk/pop. Bio je nominiran za prestižne glazbene nagrade poput Brit Awards, Mercury Prize, BBC Music Awards, bio je zadužen za zagrijavanje publike na Adelinoj Live turneji iz 2011 godine.
Iako je slušao Nirvanu i The Verve, a prema njegovim riječima, svoj pravi turning point doživio je slušajući glazbu Otis Reddinga, Bob Dylana.
Osim navedenih, uzori su mu Bill Withers („Ain't No Sunshine“, „Just The Two Of Us“), Joni Mitchell, Ritchie Havens („Here Comes The Sun“ Georga Harrisona), Jack Johnson.
Slušam tako njegov prvijenac po 5 put, uvijek mi se učini da sam tu glazbu čuo mnogo ranije, a opet me svaki put iznenadi svojom svježinom, nekim detaljem u aranžmanima koji nikada nisu kicoški, već postavljeni s velikom dozom ukusa, bez nepotrebnih isticanja pojedinih instrumenata; njegov sugestivan glas dodatno potencira cjelokupnu atmosferu koja ni na trenutak ne pati od složene kontradiktornosti ili zgusnute dramatičnosti. Njegov prvi album prepun je melodijskih osobina, a po tom osnovu nedvojbeno otkrivam mogućnost daljnjeg napredovanja koje bi ga odvuklo na višu razinu umjetničkog i tehničkog dostignuća. Gotovo sam siguran da će njegov opus bez problema pridobiti i mnogo poklonika bijele kože, što samo ukazuje na njegov već izbrušeni talent, sposobnost pisanja lijepih pjesama koje stvorio svojstvenom predanošću.
Pa tako u „Tell Me A Tale“ nalazimo impresivnu orkestraciju ostvarenu flautom, saksofonom i gudačima, „Bones“ je pjesma koja bi apsolutno legla Amy Winehouse; a „Always Waiting“ bi s lakoćom mogli pripisati Leonard Cohenu.
Njegove balade teku pospano, ali postojano, baš poput Bosuta, najsporije rijeke u Hrvatskoj i pri tome ne izazivaju osjećaj dosade, naprotiv, završetak bilo koje pjesme samo je preludij do nove koju se očekuje s nepatvorenim nestrpljenjem.
Anatomija njegovog stihovnog korpusa u biti je jednostavna, životna i vodi nas uobičajenim stazama ljubavi i mržnje, nesigurnosti malog čovjeka i njegove vjere u bolje sutra.
Michael Kiwanuku slobodno mogu proglasiti endemskom vrstom, ili još bolje vrstom koja izumire, njegova snaga je u jednostavnosti koju je ponekad najteže postići, njegova glazba analgetičkim učinkom, svojom opuštenom i ležernom atmosferom trenutno rješava stresove, donoseći lagodu.
I na samom kraju možda se zapitate zašto sada recenziram album izdan prije sedam godina? Razlog je zaista jednostavan, ujedno i opravdan - Michael Kiwanuka nam dolazi u goste, nastupati će na najljepšoj ljetnoj pozornici ne samo u Hrvatskoj – na tvrđavi Sv.Mihovila u Šibeniku. Datum je 10.srpnja, datum kojeg vrijedi zapamtiti. Kao uostalom i njegovu glazbu.
Đorđe Škarica
Mnogi nisu čuli za Michaela Kiwanuku, niste sigurno mogli nači osobu koja zna ili pjeva njegove pjesme. Sve se to promijenilo 12. ožujka ove godine kada je Michael izdao album Home Again u sklopu Polydor recordsa. Album je producirao Paul Butler iz UK indie rock benda The Bees. Michaelovo ime bi se do sada već trebalo znati.
Kao kantautor iz Sjevrenog Londona, Michael je počeo kao session gitarist izvodeći s popularnim izvođačima muzičke idustrije. Nakon što je izdao dva EP-ja uspio izdvojiti i probiti na scenu. Od tog trena stvari su krenuli odlično nakon što je prošlu godinu proveo na truneji s Adele te nakon što je pobijedio u anketi BBC Sounda 2012. u siječnju.
Michaela su inspirirali izvođači kao što su Otis Redding i Bill Withers, tako da je ovaj deset pjesama dug album poput vala nostalgije koji vas nosi u prošlost, a ono što je Cat Stevens učinio 1970-ih, Michael Kiwanuka čini sad. Posljednja desetljeća moderno su umotana. On stvara vlastiti bezvremenski soul.
Odmah na početku pjesmom Tell Me a Tale obuzima vas zvuk flaute, bubnjeva i gitare kao i drugih instrumenata. Nekoliko pjesama dalje dolazi Rest. Njegov glas, prirodan i topal, čini pjesmu poput uspavanke. Tekst govoti o izgubljenoj vjeri i otkrivenoj snazi. Usred folk zvuka koji ovaj album sadrži, pjesam Bones se ističe po svom staom, barbershop-način zvuku. Slušajući ovaj album, stječe se dojam da živimo prošlost.
U svakoj pjesmi možete osjetiti Michaela Kiwanuku. Iznio je svoje emocije i iznio ih tako delikatno kako bi svi mogli doživjeti ono o čemu pjeva. Ovo je album koji nije namjenjen višemilijunskoj prodaji, ovo je pravi umjetnički i intiman album, pravo osvježenje pored onih dance, pop sintetičkih izvođača.
Ivana Obrdalj
/
