Yesterday Was Forever

Review

Prošlo je već puno desetljeće otkako sam imao zadovoljstvo (naravno, i čast) baš na ovim web-koordinatama predstaviti nastupni album Kate Nash, sjajni "Made of Bricks", kojim je tada perspektivna 20-ogodišnja engleska kantautorica – bar u mom svemiru – s nepodnošljivom lakoćom glazbenog postojanja zasjenila popularniju kolegicu i sestru po notama Lily Allen. Godine su proletjele, a od Kate su albumi nasljednici dolazili na kapaljku; na žalost, izostanak žurbe nije donio i bolju glazbu, pa "My Best Friend is You", a još manje "Girl Talk" nisu nadmašili šarmantni prvijenac. S četvrtim albumom definitvno nestaje i zadnji kredit koji bi omogućio gledanje kroz prste...

I što nam onda donosi "Yesterday Was Forever"? Prije svega nastavak je to prethodnika "Girl Talk", koji je sa svojim pomalo forsiranim žešćim zvukom najslabiji dio dosadašnje Kateine pjesmarice. Ne, nije Kate toliko ustrajala na samom zvuku koliko na duhu koji se i dalje čini neartikulirano angažiranim. To što se oslanja i na recepte s prvih dvaju albuma istodobno je dobrodošlo i otegotno, jer rezultat je prilično neuredan album kojeg iz gliba vadi prvenstveno autoričin šarm. Koji se pak troši brzinom izmjene pjesama na albumu...

Kate Nash tako kao da želi opravdati nogu koju je dobila od svoje diskografske kuće nakon što drugim albumom nije ispunila (komercijalna) očekivanja pa nakon grrrrl-djetinjarija s "Girl Talk" nastoji od svega što joj je na umu dobiti šljokice. Svega ima u ovih pedesetak minuta tinejdžerskog dnevnika, od popa do indieja, od pjevanja do kreveljenja, od inspiracije do banalizacije. Solidan, ali ne i osobito impresivan start s prštećim singlom "Life in Pink" svojim konfekcijskim gitarama i Kateinim vokalom koji kao da ispituje gdje je granica između intrigantnog i iritantnog sasvim je prikladan uvod u zbirku kojoj je nered jedina konstanta. Refren "Call Me", u kojem vokal dobiva plaviju boju, naznačuje da se tu dalo napraviti mnogo više od prenemaganja jedne "California Poppies", kao što "Drink About You" pokazuje da Kate Nash nije izgubila smisao za snažnu pop-pjesmu. Problem je što cjelina djeluje kao da je sazdana oko tek nekoliko komadića čiste inspiracije. Sve što nadopunjava te komadiće beživotni je ("Take Away", "Hate You") ili umjetno životni ("Body Heat", "Twisted Up") iscjedak potrage za pravim nadahnućem.

"Always Shining" pak neodoljivo podsjeća na Courtney Love, odnosno, tiše trenutke njezinih Hole i u tom je Kate prilično uspješna, koliko god to ne pridonosilo kompaktnosti albuma. Možda bi, doduše, u tome i uspjela da, primjerice, slično intonirana "Today" nije ispala toliko nezanimljiva i tanka, ali tu se vraćamo na tu upitnu sirovinu iz koje je album nastao. Kate Nash svojim drugim praktički samoizdatim albumom  kao da želi poručiti kako joj i nije bilo mjesto pod pravim diskografskim ugovorom. Šteta samo što sve to skupa djeluje sve više isforsirano i pozerski, jer ispod svega – prvijenac to pokazuje – leži talent sposoban za mnogo zanimljivije i pametnije albume.

Toni Matošin