Review
Eto saznah da postoji u glazbi stil/pravac/ideja/opredjeljenje koje se naziva djent. Formalno to bi bio način sviranja sinkopiranih riffova za koje postoji mišljenje da je to novo lice metal scene. Smjela tvrdnja na koju će se ortodoksni metalci posprdno nasmijati. Jer metal scena ne preferira baš klavijature, a zvučna panorama Earthsidea ( koja u biti ima dodirnih točaka sa metalom, ali više naginje prog rocku) dobrim dijelom počiva upravo na njima, pozadinski, ali esencijalno, donoseći poznatom rock spektru nove dugine boje. Kritika je s entuzijazmom njihov prvijenc „A Dream In Static“ iz 2015 proglasila građenjem solidnih temelja za nastavak nadasve zanimljive karijere, jer ako im je ovo bio prvijenac, Bog zna što nas očekuje u budućnosti. Za glazbene konzumente poput moje malenkosti koji su dobar dio svog života prepustili slušanju svih oblika prog/rock, jazz i blues glazbe nema boljeg otkrića nego iz sve više prisutne kvantitete pronaći i izdvojiti kvalitetni glazbeni kamenčić, neobičnog oblika, boje i teksture koji iz prve zarobi interes. Prvotno oduševljenje usljedilo je nakon slušanja otvarajuće „The Closest I've Come“, instrumentalnog crnog bisera koji zbog uspješne izmjene ritmova, iz letargije u trenu uskoči u razarajući tempo. Gotovo sam siguran da bi vokal pokvario očite vrijednosti ovog instrumentala.
Earthside je bend iz New Havena, Connecticut u sastavu: Ben Shanbrom (posvetite punu pažnju ovom genijalnom bubnjaru), Frank Sacramone (klavijature), Jamie Van Dyck (inspirativan gitarist) i Ryan Griffin (bas).
Nije neistina da su u svijet metala donjeli neke svježe vjetrove, njihova glazba je ozbiljna glazba, melodična, ujedno vraški komplicirana sa mnoštvom neobičnih fraza; rezultat je njihove posvećenosti, neospornog talenta i odlične realizacije, te fokusiranja na uspjeh (po meni očito zasluženog).
Nekako mi se nameće usporedba ovog benda (više na prvijencu nego na ovom albumu) sa novim pokušajima koje sve uspješnije u svijet rocka plasiraju imena poput Plinija ili benda Polyphia. Nameće mi se pomisao da su Eartside stvorili novu glazbenu Pangeu, prepunu novih glazbenih entiteta, fragmenata i tektonskih ritmova u vraški dobrom i uspješnom eksperimentu u kojem su uspješno zajahali potentni kompozitorski val koji ih vodi prema novim obzorima.
Na ovom albumu su vokalne dionice otpjevali Kanađanin Keturah („We Who Lament“ – epskom sinfonijskom metal remek djelu; ruski pjevač Gennady Thachenko-Papizh („Vespers“); Norvežanin Baard Koistad iz benda Leprous („All We Knew and Ever Loved“); te Daniel Thomkins, britanski pjevač iz benda TesseracT (u naslovnoj „Let the Truth Speak“ zajedno sa Gennadyjom Thachenkom). Inače spot za nju sniman je u špilji (slično su napravili Kaleo u spotu za pjesmu „Way Down We Go“) uz veliku podršku gudačih instrumenata. Pjesma na koju će se istinski metalci nakloniti do poda, s poštovanjem prema ideji, melodiji, instrumentalizaciji, vokalima, te ukupnom dojmu kojeg stvara ova destruktivna, sonična, gotovo ezoterična neman, pravi metal oratorij.
Često je pogrešno po otvarajućoj pjesmi zaključiti što nas čeka u nastavku, u slučaju „But What If We're Wrong“ jasno se može zaključiti koja uzbuđenja slijede.
„Watching the Eartk Sink“ sukus je ovog albuma, proaktivni uradak koji kroz 11 intrigantnih minuta negira deprivaciju, naprotiv donosi neiskvarenu radost opetovanog slušanja ove slojevite instrumentalne avanture koja tako plastično dočarava naslov, iz akustičnog, idiličnog početka pretvara se u aktualni kaos kojem stremi jedini nam planet. Obratite pažnju na nestandardne distorzijske gitarske akorde koji nam u korelaciji s dramatičnim klavijaturama, tektonskim bubnjanjem donose viziju smaka svijeta (naročito zadnjih par minuta). Instrumentalna fantazija koja ni trenutka nije dosadna.
Iznenađujuće različita od ostatka materijala svakako je „The Lesser Evil“ sa natruhama jazza/funka, neobična i neočekivana mješavina stilova, odličan prinos prog glazbi, u koju se odlično uklopio soulom obojeni vokal Larry Braggsa, uz neočekivanu podršku Sama Gendela i njegovog raskošnog saksofona.
Album bez laganice je kao kaput bez postave, u „Denial's Aria“ soničnu, melodijsku postavu postavili su vokali Keturaha, VikKe i Dua Scorpio. Laganica kao stvorena za ples u kojem partnerica treba biti što bliže.
Za orguljaško Bachovsko otvaranje „All We Knew and Ever Loved“ , kao uostalom za cijeli aranžman i izvedbu dojma sam da za Earthside predstavljaju otvaranje nekih novih vrata iza kojih se krije nepoznata, ali obečavajuća avantura vrijedna pažnje. Normalno je da je ova zatvarajuća pjesma prepuna teške, gotovo klasične atmosfere, također veličanstveni instrumental u kojem je bend do zadnje kapi znoja, suza i krvi ostavio Urbi et Orbi uradak sa strahovitim potencijalom. Kao da je ovo Genesisova „Fountain of Salmacis“ na steroidima.
Postoje mišljenja da je površina ovog albuma sjajno ogledalo, ali da njegovo srce ima nedostataka. Volio bih da mi ih neko argumentira, dok u međuvremenu njihovo glazbeno srce energično, na momente i mahnito pumpa adrenalin kroz svaku odsviranu notu.
Ovo je jedan od bendova koji su se s lakoćom progurali na vrh moje koncertne liste.
Đorđe Škarica
