Review
Rijetko kad su se pripadnice nježnijeg spola udruživale u takozvane supergrupe. Padaju mi na pamet „Singles“ (Scarlett Johanson, Este Haim, Holy Miranda, Kendra Morris i Julia Haltigan); „Highwomen“ ( Brandi Carlile, Amana Shires, Natalie Hemby i Maren Morris); „Pistol Annies“ (Miranda Lambert, Ashley Monroe i Angeleen Presley) – te među prvim istinskim supergrupama , sigurno najpoznatija bila je suradnja triju istinskih diva: Emmylou Harris, Linde Ronstadt i Dolly Parton.
Boygenius je još jedna sretna kolaboracija koju sačinjavaju Phoebe Bridgers (njen album „Punisher“ recenziran je na našim stranicama, bio je nominiran za nagradu Grammy), Julien Baker i Lucy Dacus.
Lucy Dacus (navodno je mozak benda) na svojim je samostalnim albumima sugestivno pričala o ranim ljubavima, diskutirala o religiji, prijateljstvu, zrelošću djevojke iz malog američkog gradića (poslušati Hot & Heavy“ s albuma „Home Video“).
Julien Baker (neki smatraju da je ona srce benda) kroz svoj je minuli rad u kojem prakticira bogato orkestrirane aranžmane preuzela poziciju generacijskog glasogovornika LGBT populacije (poslušati „Hardline“ sa albuma „Little Oblivions).
Za Phoebe postoje (ne izolirana) mišljenja da je trenutno najinventivnija autorica sadašnjice, što apsolutno drži vodu činjenicom da je sagradila svoj osebujni, bogato orkestrirani univerzum prepun ranjivosti i melanholije, kako ga samo žena zna doživjeti ili ispričati. Poslušajte samo „I Know The End“ sa albuma „Punisher“ i sve će vam biti jasnije.
Svoje temperamente, osjetilna zamjećivanja, posebne odnose prema svijetu, načine ponašanja stečene navikama, vježbom i prilagodbama uobličile su tako na ovom albumu kroz zajednički glazbeni etos. Rekao bih girlpower u punom inspirativnom zamahu. U bendu nema vodeće ličnosti, svaka od glazbenica slobodna je u iskazivanju ideja, kao i stavljanju veta na materijal.
Zvuk ovih triju žena percepirati ćemo prije samog glazbenog oblika kroz koji opisuju odnose ideja,vjerovanja, osjećaja koji se razvijaju između dvaju bića ili situacija, da bi tada rječitost govornika umotana u fini glazbeni omot poprimila terapeutski učinak. Nema posebnog iznenađenja što na ovom albumu dominira prepoznatljiva petlja molskih ljubavnih pjesama, ali ne onih sa stereotipnim prikazom žene kao drugotne kako nam to prezentiraju neki „čuvari stada“.
Tri prekrasna vokala kroz timski rad, kroz gotovo alkemijsku vezu tvore ukusne i pamtljive harmonije s ponekad specijalnom vrstom nostalgije koja se može smatrati vječnom. Tri su to rijetka vokala koji se nadograđuju i rastu u sjajnim međuigrama koje potiču na osobne potrage za zametnutim osjećajima. Tri glazbene heroine za punoću zvuka na ovom su albumu pozvale u pomoć također ženske snage: Melina Duterte na basu, Carla Azar na bubnjevima. Da je u pitanju čisti projekt ljepšeg spola potvrđuje činjenica da se produkcije „uhvatila“ Catherine Marks, a snimanja Sarah Tudzin. Glumica Kristen Stewart režirala je tri video uratka. Ženski je to kružok koji društvene vrijednosti dovodi u pitanje, ne krijući se pri tome iza slatkorječivih melodija. Za razliku od glazbe sjajnog dueta Simona i Garfunkela, koji su u stvari bili samo dobri američki momci, ovaj trio ne piše i ne krije se iza glazbe za razonodu.
Njihova glazbena platna su vam sigurno poznata od ranije, iskreno nije to diluvijski pljusak koji natapa žedno tlo, prije je to uvijek poželjna, osvježavajuća ljetna kišica koja, iskreno rečeno, ne predstavlja odmak prema nekom novom romantičnom futurizmu. A za opetovano uživanje u njemu, slobodno zatvorite kišobran, okrenite perspektivu, isključite suvišna osjetila i utoniti ćete u čaroban svijet vokala. Tamo gdje govor prestaje lijepe harmonije preuzimaju glavnu ulogu. Stvoreni su, bolje rečeno, potvrđeni su postulati tipične američke folk scene, stvorene su pjesme za gotovo sve generacije.
Vokalna paralela može se povući sa nedostižnim mješanjem vokala koje su CSN s početka svog djelovanja tako jedinstveno prezentirali. Naše dame će na ovom albumu zasigurno biti zapamćene osim po finom slaganju vokala i po gradnji zajedničkog, čvrstog bedema s kojeg s lakoćom mogu braniti svoje životne stavove, svoje glazbene svijetonazore. Dok je „Déjà vu“ bio samo zbir pojedinaca i njihovih pjesama koje je na zajedničkom „lancu“ držala njihova vokalna kompaktnost, na ovom albumu nalazimo također glazbene i pjesničke izraze triju snažnih autora, no sinergija, ujednačenost pjesama, zajedništvo, konačno i njihovo prijateljstvo na ovom su albumu polučili smisleni i zaokruženi projekt iz kojeg se konstantno isčitavaju snažne emocije kao rezultat njihovih riječi i nota, prava bujica ženskog senzibiliteta.
Netko će sigurno smatrati njihove glazbene potpise kao retrogradne opservacije, no njihova lirika zaogrnuta u ponekad bogate, ponekad jednostavne aranžmane ubrzo će vas ugrijati poput ručno istkanog ogrtača.
Ako ste očekivali samo akustičnu gitaru i vokal, ljubavne pjesmuljke grdno se varate; osim poslovično dobrog zvuka folk/popa cure se ne ustručavaju i otplivati u dublje i nemirne vode (poslušati „Satanist“ s natruhama punka, „Anti Curse“).
Prije samog izlaska albuma objavljena su tri probna balona koja su očito nagovjestila ostatak ovog očekivanog albuma: „$ 20“ , autorice Julien Baker (svojevrsna evokacija čuvenog protesta protiv rata u Vijetnamu. Poslušajte samo njene gnjevne krikove pri samom kraju pjesme koji i sada zvuče iskreno); „Emily I Am Sorry“ Phoebe Bridgers (iskrena je to intimistička žal za očito bivšom ljubavi/simpatijom koja usput posjeduje univerzalnu poruku) i „True Blue“ Lucy Dacus (tema iz istoimenog filma u kojoj se pjeva o povrijeđenim osjećajima).
Album je otvoren s a capella „Without You,Without Them“ pravim predloškom koji nas upoznaje sa njihovim vokalnim mogućnostima i slaganjima istih.
Pjesmi „Revolution 0“ posvetite punu pažnju što zbog veličanstvenog aranžmana, što zbog superiornog višeglasja, prekrasne atmosfere.
Iskreno za svaki album može se postaviti pitanje treba li ići na popravni ispit. U slučaju ove tri snažne umjetnice, to nije opcija.
Cure su ovim uratkom uputile otvoreni izazov pripadnicima jačeg spola. Treba li u budućnosti očekivati njihov odgovor u obliku nekog Girlgenius?
Đorđe Škarica
