boygenius

Rijetko kad su se pripadnice nježnijeg spola udruživale u takozvane supergrupe. Padaju mi na pamet „Singles“ (Scarlett Johanson, Este Haim, Holy Miranda, Kendra Morris i Julia Haltigan); „Highwomen“ ( Brandi Carlile, Amana Shires, Natalie Hemby i Maren Morris); „Pistol Annies“ (Miranda Lambert, Ashley Monroe i Angeleen Presley) – te među prvim istinskim supergrupama , sigurno najpoznatija bila je suradnja triju istinskih diva: Emmylou Harris, Linde Ronstadt i Dolly Parton.

Boygenius je još jedna sretna kolaboracija koju sačinjavaju Phoebe Bridgers (njen album „Punisher“ recenziran je na našim stranicama, bio je nominiran za nagradu Grammy), Julien Baker i Lucy Dacus.

Lucy Dacus (navodno je mozak benda) na svojim je samostalnim albumima sugestivno pričala o ranim ljubavima, diskutirala o religiji, prijateljstvu, zrelošću djevojke iz malog američkog gradića (poslušati Hot & Heavy“ s albuma „Home Video“).

Julien Baker (neki smatraju da je ona srce benda) kroz svoj je minuli rad u kojem prakticira bogato orkestrirane aranžmane preuzela poziciju generacijskog glasogovornika LGBT populacije (poslušati „Hardline“ sa albuma „Little Oblivions).

Za Phoebe postoje (ne izolirana) mišljenja da je trenutno najinventivnija autorica sadašnjice, što apsolutno drži vodu činjenicom da je sagradila svoj osebujni, bogato orkestrirani univerzum prepun ranjivosti i melanholije, kako ga samo žena zna doživjeti ili ispričati. Poslušajte samo „I Know The End“ sa albuma „Punisher“ i sve će vam biti jasnije.

Svoje temperamente, osjetilna zamjećivanja, posebne odnose prema svijetu, načine ponašanja stečene navikama, vježbom i prilagodbama uobličile su tako na debi albumu kroz zajednički glazbeni etos. Rekao bih girlpower u punom inspirativnom zamahu. U bendu nema vodeće ličnosti, svaka od glazbenica slobodna je u iskazivanju ideja, kao i stavljanju veta na materijal.

Đorđe Škarica; foto: Facebook.com