Kraj kalendarske godine daje mogućnost svakom glazbenom portalu da nekako podvuče crtu i napravi inventuru svega što je glazbena industrija ponudila tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Umjesto da najuži krug uredništva ode na ručak ili barem kolače te na nekoj salveti dogovori desetak najboljih ili da izvlače šibicu i tako odrede tko će sastaviti svoj osobni izbor najboljih albuma, odlučili smo se za nešto složeniji ali vjerojatno objektivniji postupak. Petnaest novinara i suradnika SoundGuardiana suočilo se s popisom od čak devedeset i dva strana albuma koje je trebalo ocijeniti ocjenama od 1-10, a njihov konačan poredak (o kojem su određivali medijani) rezultat je krajnjeg zbroja bodova i statističke obrade. Naravno, statistika je odradila svoje, ali šarolikost glazbenih ukusa ponovno je došla do izražaja pa je u konačnici rezultat i redoslijed izrazito zanimljiv. I ovoga puta smo se odlučili za 23 najbolja albuma u 2023. godini. No, s obzirom da neki od njih čak i dijele isto mjesto, ima ih i nešto više.
23. Olivia Rodrigo: „GUTS” (Geffen Records)
Svojim drugim albumom dvadesetogodišnja američka kantautorica Olivia Rodrigo u svoju etabliranu glazbenu mješavinu indie i teen popa te pop punka, prema njenim riječima, ubacila je vlastitu interpretaciju alternativne rock glazbe i tako odala počast svojim uzorima kao što su Babes In Toyland koji su devedesetih godina prošlog stoljeća predstavljali upravo taj podžanr. Ovo izdanje sadrži širok raspon šarolikih aranžmana: od hrabrih, žešćih rockerskih melodija do introspektivnih balada. Stihovi na koje je autorica naročito ponosna govore o ljubavnim neuspjesima, socijalnim obilježavanjima, feminizmu i unutarnjem porivu na buntovno ponašanje. Rodrigo je stilskim razlikama između pjesmama pokazala svoju glazbenu svestranost, jer se nije ograničila na mainstream žanrove, a svojom karizmom i potrebom da stihovima interpretira i pošalje poruku svojoj je publici učinila „Guts“ dinamičnim, zanimljivim i uvjerljivim glazbenim putovanjem.
22. Taylor Swift: „1989 (Taylor's Version)” (Republic)
Nakon što je od svojeg talent menadžera Scootera Brauna izgubila prava na master trake svojih prvih šest studijskih albuma, megapopularna kantautorica Taylor Swift započela je proces revitalizacije pjesama iz ranije faze svoje karijere te je u posljednjih nekoliko godina ponovno objavila spomenuta izdanja koja su je planetarnim hitovima lansirala na sam vrh inozemne estrade. Album „1989“ za Taylor Swift označio je prijelaz iz folk/country/americana glazbe u mainstream pop vode. Na izdanju se, uz nove snimke hitova koji su sada već davne 2014. osvajali vrh međunarodnih top ljestvica, nalazi i pet dosad neobjavljenih pjesama: „Slut!“, „Say Don't Go“, „Now That We Don't Talk“, „Suburban Legends“ i „Is It Over Now?“. Upravo ove pjesme zvuku izvornog albuma nude dodatni kontekst. Zamjetan je izostanak Taylorinih originalnih suradnika poput Maxa Martina i Shellbacka, no unatoč toj činjenici, album je dokazao privlačnost istaknutih pjesama s „1989“.
21. Queens of the Stone Age: „In Times New Roman...” (Matador)
Queens of the Stone Age, američki stoner rock sastav iz Kalifornije, poznat po žestokoj glazbi i zanimljivim video spotovima, prošle je godine publici podario nov studijski album, svoj prvi nakon dugih šest godina. I na ovome albumu možemo čuti obilje groovea, čvrstih riffova, ali i za njih neuobičajenih aranžmana koji uključuju i gudače. Novim su albumom dali sasvim realnu sliku „divnog novoga svijeta” u kojemu živimo, a opet su ostavili dovoljno prostora za naša vlastita promišljanja i umjereni optimizam. „In Times New Roman...” nije njihov antologijski, ali je izuzetno kvalitetan album te pokazuje svježinu i ustrajnost u eksperimentiranju koju grade na provjerenim, starim temeljima. S veseljem i znatiželjom očekujemo njihov koncert ovoga ljeta na Šalati kada će nam uz stare pjesme najvjerojatnije zasvirati i „Carnavoyeur“, „Emotion Sickness“, „Paper Machete“ i „Time & Place“ s novog albuma.
20. Gorillaz: „Cracker Island” (Parlophone / Warner)
Visoko dvadeseto mjesto pripalo je „virtualnom bendu“, projektu Damona Albarna – frontmana popularne britpop grupe Blur. Animirane članove ovoga benda oživljava strip autor Jamie Hewlett. „Cracker Island“ osmo je studijsko izdanje u sklopu projekta Gorillaz čiji se zvuk oslanja na već provjerenu Albarnovu formulu gotovo svake pjesme ovog benda. Naravno, čim ugledaju to ime obožavatelji i poznavatelji Gorillaza znaju što mogu očekivati. I ovoga puta, kao što je bio slučaj i na prethodnim izdanjima, projekt je uključio i mnoga poznata imena svjetske glazbene scene kao što su Stevie Nicks, Thundercata i Tame Impala te one za njih nezaobilazne instrumentale s izraženim hip hop elementima. Počevši od sredine 2022. godine s ovog je albuma do sada objavljeno pet singlova („Cracker Island“, „New Gold“, „Baby Queen“, „Skinny Ape“ i „Silent Running“), a tek je ovaj posljednji od navedenih objavljen krajem siječnja 2023. godine.
19. The National: „Laugh Track” (4AD)
Nakon studijske pauze u trajanju od četiri godine američka je grupa The National u prošloj godini objavila čak dva studijska albuma. Prvi je bio „The First Two Pages Of Frankenstein“ u travnju, a drugi već u rujnu, sasvim neočekivano i nenajavljeno kao album iznenađenja. „Laugh Track“ je kao i njegov prethodnik obojen melankoličnim pjesmama te je dokazao da mu je sasvim dostojan nasljednik. The National su nakon stvaralačke krize evidentno ušli u multiproduktivnu, ali i izrazito kreativnu fazu. Osim „Weird Goodbyes“ koji je publici poznat još od 2022. godine, objavljivanju albuma prethodila su još dva singla: „Alphabet City“ i „Space Invader“. Na ovogodišnjem INmusicu The National je jedan od nositelja festivala tako da će publika imati priliku najvjerojatnije uživo čuti pjesme „Deep End (Paul's in Pieces)“, „Laugh Track“, „Smoke Detector“ i „Space Invader“ koje su najveće uspješnice ovoga albuma.
18. Bob Dylan: „Shadow Kingdom” (Columbia / Legacy / Sony Music)
Prošle je godine svoj ukupno osamdeseti studijski album objavio jedini kantautor koji je postao Nobelovac – Bob Dylan. „Shadow Kingdom” zapravo je 54 minutni nastup u kojemu su mogli uživati svi koji su se uključili na stream i pratili Dylanov performans u vrijeme kad ga je pandemija kao i ostale natjerala da ne održava koncerte te prekinula njegovu „Never Ending Tour“. Uz njega je svirala sjajna ekipa: Don Was (kontrabas), T Bone Burnett (gitara) i Greg Leisz (pedal steel, mandolina), a crno-bijelo snimanje redateljice Alme Har'el sasvim efektno i umjetnički prikazuje Dylana i njegove glazbenike na stageu te mu daje pečat dokumentarnog filma. Većina pjesama koje se na albumu nalaze publici su poznate iz šezdesetih ali su odsvirane na novi način, no ovdje se mogu čuti i četiri nešto kasnije pjesme: “Forever Young” s albuma „Planet Waves“ (1974.), “What Was It You Wanted?” s „Oh Mercy“ (1989.) kao i novi instrumental “Sierra’s Theme”. O albumu je Mladen Lončar Mike napisao da vas jednostavno „tjera na slušanje a čim ga više slušate tim vas sve više privlači“. Sve navedeno zvuči kao sasvim dobra preporuka te ujedno i procjena novog Dylanovog uratka kao jednog kapitalnog djela.
17. Chemical Brothers: „For That Beautiful Feeling” (Virgin/EMI)
Najnoviji album kultnog britanskog elektroničkog dua The Chemical Brothers sadrži upečatljive melodije u duhu ’90-ih godina prošlog stoljeća, ali aranžerski u modernom ruhu. Prožet je suštinskim elementima The Chemical Brothersa i podsjeća na sam vrhunac njihova stvaralaštva s kraja tisućljeća. Zvukom spaja acid techno synth melodije, funky bas dionice i ritmove s prepoznatljivim vokalima dosljednim ovom žanru u izvedbi Becka i francuske indie pjevačice Halo Maud. Ukratko, nije sve sintetika, reklo bi se, jer ima ponešto najlona i poliestera. Psihodeličnim pjesmama pop senzibiliteta The Chemical Brothersi nastavili su svoje glazbeno putovanje koje su započeli prethodnim izdanjem „No Geography“, oznojili plesne podije, a ujedno opravdali svoj status jedinstvenog elektro sastava.
16. Ed Sheeran: „ - ” (Asylum / Atlantic)
Ed Sheeran se svojim šestim albumom „-“ (čitaj: „Subtract“) blago odmaknuo od svog ranijega rada. Ponajviše je to osjetno u produkciji, ali i u općem ozračju pjesama. Ovo je rezultat njegove odluke da mjesto producenta (izuzev pjesme „Eyes Closed“) povjeri Aaronu Dessneru – gitaristu, klavijaturistu i producentu, jednom od osnivača grupe The National. Negativni predznak i matematički operator iz naslova sažetak je atmosfere ovoga albuma koji se bavi intimnim Sheeranovim traumama: iznenadnim gubitkom prijatelja Jamala Edwardsa, borbom Edove supruge s karcinomom, osjećajem sumnjičavosti, životne neizvjesnosti i fatalizma. Instrumentalno, Sheeran je u svom izričaju koristio tamnije folk aranžmane s naglaskom na akustičnu gitaru i klavijature. Premda su po pitanju ovoga albuma njegovi obožavatelji podijeljenog mišljenja, Ed Sheeran je iz svoje ranjive faze izašao kao pobjednik i ponudio publici duboko, intimno i emotivno djelo pred kojim će malotko ostati posve ravnodušan.
15. Porcupine Tree: „Closure / Continuation Live. Amsterdam 7/11/22” (Music for Nations)
Porcupine Tree, britanski rock-sastav kojega često uspoređuju s Pink Floydom, prošle godine nas je razveselio koncertnim albumom kojega su snimili u Zigo Domu u Amsterdamu u srpnju 2022. godine. Premda su sada već daleke 2018. Porcupine Tree objavili da više neće postojati, tri godine kasnije objavili su album „Closure/Continuation“ propitujući smisao nastavka rada ovoga benda. Slušajući ovaj album Đorđe Škarica je napisao da je „produkcija na zavidnom nivou i bez ikakvih zamjerki, a set lista sukus karijere ovoga benda“ te je posebno pohvalio „instrumentalno umijeće vrsnih glazbenika“. Uz Stevea Wilsona na gitari, Gavina Harrisona na bubnjevima i Richarda Barbieria na klavijaturama ovoga su puta svirali američki gitarist Randy McStine i basist Nate Navarro. „CLOSURE / CONTINUATION LIVE“ odličan je koncertni album koji još jednom dokazuje da Porcupine Tree sa svojom karijerom definitivno treba nastaviti.
14. Måneskin: „Rush!“ (Epic / Sony)
Provokativni talijanski pobjednici Eurovizije ovu će godinu po mnogočemu pamtiti, ali vjerojatno ipak ponajviše po objavi svog trećeg studijskog albuma u sklopu čije su promocije odradili i svoju prvu svjetsku turneju. Ekipa iz Måneskina tvrdi da su za ovo izdanje izdvojili 17 od čak pedesetak pjesama koje su većim dijelom snimljene u Los Angelesu pod palicom producenta Maxa Martina. Osim njega, stvaranju zvuka trećeg LP-a Måneskina pridonijeli su i producenti Fabrizio Ferraguzzo, Mattman & Robin, Rami Yacoub, kreativni dvojac pod imenom „Captain Cuts“ te gitarist Tom Morello koji gostuje na četvrtom singlu „Gossip“. Prema riječima basistice Victorije De Angelis album je nastao pod utjecajem Radioheada, jer su pokušali ponoviti njihovo korištenje pozamašnog broja efekata. Premda je većina stihova albuma napisana na engleskom jeziku, bend je u izdanje uključio i tri pjesme na talijanskom („Mark Chapman“, „La fine“ i „Il dono della vita“). Tumačeći ovu odluku, frontman Damiano David naglasio je snažnu povezanost talijanske glazbe s kulturom i pozadinom benda te je ustvrdio kako navedene pjesme predstavljaju temeljni element njihovog glazbenog identiteta. Album obilježavaju ritmični i repetitivni riffovi rock prizvuka, Davidov grubi vokal i provokativni stihovi.
13. Noel Gallagher's High Flying Birds: „Council Skies“ (Sour Mash)
Engleski glazbenik, pjevač i tekstopisac koji je svojedobno bio ključna osoba, alfa i omega rock grupe Oasis (do njihovog razlaza 2009. godine) te se smatra jednim od najvećih kantautora u povijesti britanske pop-rock glazbe, prošle je godine objavio četvrti studijski album. Na albumu je deset pjesama koje je 2021. i 2022. snimao sa svojim pratećim bendom. Pet pjesama su objavljene kao singlovi: „Pretty Boy“, „Easy Now“, „Dead to the World“, „Council Skies“ i „Open the Door, See What You Find“. O albumu je Noel rekao da ga smatra svojim povratkom na početak ocijenivši ga kao „sanjarenje, gledanje u nebo i razmišljanje o tome što bi život mogao biti“, a za sam naslov naveo je da ga je inspirirala knjiga Petea McKeea. Pjesme su mu pretežito lagane, sjetne i bogatih aranžmana. Produkciju je napravio u suradnji s Paulom Staceyem, producentom s kojim je surađivao još tijekom stvaranja u grupi Oasis.
12. Alice Cooper: „Road“ (Ear Music / Edel / Alive)
Prošlu je godinu američki rock glazbenik Alice Cooper gotovo šezdeset godina dugu karijeru okrunio svojim dvadeset i devetim studijskim uratkom. Cijeli novi album poetski je povezan pričom o svirkama, turnejama, životu na turneji i u bendu, a instrumentalno obuhvaća široku lepezu žanrova među kojima možemo čuti pjesme napravljene u stilu hard rocka sedamdesetih, punk/glama pa i glam metala devedesetih. S albuma su dosad skinuta četiri singla: „I'm Alice“, „White Line Frankenstein“, „Welcome to the Show“ i „Dead Don't Dance“, a naš Bruno Ćurko zaključuje da je ovo jedan upravo „odvaljujući hard rock album koji u sebi sadržava esenciju svega što Alice Cooper radi od kraja šezdesetih pa sve do danas“ te da je „stoji ponosno uz sve one dobre albume koje su u zadnjih petnaestak godina objavili rokeri koji broje 70+.“
11. PJ Harvey: „I Inside the Old Year Dying“ (Partisan Records)
Polly Jean Harvey, engleska pjevačica i tekstopisac koju mnogi smatraju kraljicom alternativne glazbe, objavila je prošle godine svoj deseti studijski album. Snimala ga je tijekom siječnja i veljače 2022., a za album je rekla da iza njega stoji mnogo godina rada i da mu je "trebalo dosta vremena da pronađe svoj konačni oblik“. Album je inspiriran njezinom epskom pjesmom „Orlam“, promatranjem intenziteta prave ljubavi i traženje smisla. PJ s pravom ovaj album smatra utočištem i melemom koji djeluje prikladno u vremenu u kojem se nalazimo. Većinu instrumenata PJ je odsvirala sama, vokalno u mnogim pjesmama podsjeća na Annie Lennox, a u tekstovima možemo pronaći niz biblijskih motiva i referenca na Shakespearea ali i Elvisa Presleya. Nositelji albuma su singlovi „A Child's Question, August“ i istoimena „I Inside the Old I Dying“.
10. Miley Cyrus: „Endless Summer Vacation“ (Columbia)
Visoko deseto mjesto godišnje top liste naše redakcije s grupom The National dijeli Miley Cyrus, američka pop-rock (a nekad i country) pjevačica koja je prošle godine objavila svoj osmi studijski album. Na albumu je dvanaest pop pjesama koje je Miley podijelila u dva dijela: AM i PM. Prema njezinom tumačenju „prijepodne (a.m.) predstavlja „jutarnje vrijeme, gdje ima žamora i energije te se osjeti potencijal novih mogućnosti“, dok poslijepodne (p.m.) predstavlja noćno vrijeme u kojem se osjeća „otrcanost i neka vrsta prljavštine, ali u isto vrijeme i glamur“. Među pjesmama se ističu singlovi „Flowers“, ", "River", „Jaded“ i „Used To Be Young“, a sam je album nominiran za nagradu Grammyja u nekoliko kategorija (album godine i najbolji pop album) kao i pjesme „Flowers“ i „Thousand Miles“. Ovaj pop album na desetom mjestu naše ljestvice ujedno pokazuje svu raznolikost i/ili šarolikost ukusa naše redakcije.
10. The National: „The First Two Pages of Frankenstein“ (4AD)
The National se uspješno othrvao poteškoćama s kojima su se članovi benda sreli na početku novog okupljanja i studijskog snimanja te su ove godine dovršili snimanje materijala kojega su stvarali od svibnja 2022. godine te u uobičajenoj međusobnoj kemiji stvorili izuzetno kvalitetan materijal. I ovoga puta su stvorili nadasve zanimljivo djelo koje bez i jedne monotone pjesme plijeni svojom slojevitošću stvorili. Stilski, njihov prvi ovogodišnji album smiren je i melankoličan, bez agresivnih gitarističkih dionica, protkan uobičajeno kvalitetnim tekstovima te začinjen pitkim, laganim, decentno orkestriranim melodijama i svakako je odmak od njegova prethodnika. S ovoga albuma na njihovoj tekućoj turneji nalaze se pjesme „Alien“, „Eucalyptus“, „New Order T-Shirt“ i „Tropic Morning News“ koje ćemo, nadamo se, na INmusicu imati priliku čuti i uživo.
9. Neil Young: „Chrome Dreams“ (Reprise Records)
I Neil Young je još jedan kantautor ove top liste čija karijera seže u prvu polovicu šezdesetih. Ove je godine bio diskografski poprilično produktivan, jer je samostalno objavio čak tri albuma („Chrome Dreams“, koncertni „Odeon Budokan“ i „Before and After“) te još jedan „All Roads Lead Home“ (kao Molina, Talbot, Lofgren & Young, odnosno Crazy Horse). Prvi od navedenih, u stvari je njegov stari, „izgubljeni“ album iz 1977. godine. Album sadrži niz Youngovih dobro poznatih pjesama koje je snimio u razdoblju od 1975. do 1977. godine. Ovdje su "Pocahontas", "Homegrown", "Sedan Delivery" i "Look Out for My Love", ali u nekim dosad nepoznatim, drugačijim verzijama te ih je tako ujedno pozicionirao u nekom sasvim novom svjetlu. S obzirom da je ovo svojevrsna kompilacija Neila Younga ne čudi da je album odlično ocijenjen kako od kritike tako i publike pa je shodno tome i visoko pozicioniran i na našoj redakcijskoj ljestvici.
8. Smashing Pumpkins: „Atum: A Rock Opera in Three Acts“ (Martha's Music / Thirty Tigers)
Dvanaesti studijski album američkog rock benda Smashing Pumpkins opsežno je i zahtjevno djelo koje je objavljivano u tri odvojena dijela od 11 pjesama, a potom je objedinjeno u jednu cjelinu. Materijal su snimali dvije godine i objavljivali sukcesivno. Prvi dio „Atum: Act One“ objavljen je sredinom studenog 2022., „Atum: Act Two“ krajem siječnja, a „Atum: Act Three“ početkom svibnja prošle godine kada je objavljen i fizički box-set koji obuhvaća svih 33 pjesama uz 10 dodatnih ekskluzivnih pjesama. Zvuk je spoj elektronike i svijetlih, mekih gitara, uz ponešto primjesa i onih žestokih riffova.. Sadržajno je konceptualni album kojega Corgan opisuje kao nastavak „Mellon Collie and the Infinite Sadness“ (1995.) i „Machina/The Machines of God“ (2000.), a prati priču o istom liku (sada imenom Shiny) koji se pojavio i na njihova dva prethodna albuma ("Zero" i "Glass"). Shiny je sada mnogo stariji i iskusniji, a Billy Corgan koji ga je samostalno producirao te na njemu pjeva, svira gitaru, bas i klavijature, radnju je opisao kao „spoj stvarnosti i mašte“. Ovo je ujedno i posljednji studijski album benda na kojemu će gostovati gitarist Jeff Schroeder budući je napustio bend u listopadu prošle godine.
7. Van Morrison: „Moving On Skiffle“ (Exile ProductionsVirgin Music)
Prošlogodišnji dvostruki album Van Morrisona „Moving On Skiffle“ bio je njegov 44. studijski album i drugi u stilu skifflea, jednog podžanra folka koji je prožet utjecajem američkoga folka, bluesa, countryja, bluegrassa i jazza. S trideset i četiri pjesme među kojima je uz svoje skladbe Van Morrison publici ponudio i neke svoje obrade raznih provjerenih autora (Woodyja Guthrieja, Jima Reevesa, Hanka Williamsa, Lead Belly i mnogih drugih) ovaj izvođač kao da se vratio svojim istinskim korijenima. Naš Mladen Lončar-Mike album je ocijenio kao „doista rijetku kolekciju pjesama koja će poklonike ove glazbe potpuno obuzeti“ te drži da će mnogi upravo ovaj album smatrati jednim od najboljih albuma koje je Van Morrison ikada snimio.
6. Rival Sons: „Lightbringer“ (Parlophone)
Rival Sons, američki rock bend iz Kalifornije ove godine objavio je čak dva studijska albuma: „Darkfighter“ i „Lightbringer“. Ovaj bend sačinjavaju Jay Buchanan (vokal), Scott Holiday (gitara), Dave Beste (bas) i Michael Miley (bubnjevi), koje Đorđe Škarica ocjenjuje kao „kompetente i potentne glazbenike“ koji su „stvorili još jednu glazbenu avanturu u kojoj se ne ustručavaju svoj glazbeni svjetonazor okrenuti naglavce u potrazi za novim rješenjima“. Do sada su objavili osam albuma i dva puta bili nominirani za Grammyja. Prema mišljenju Đorđa album obiluje njihovim ponajboljim kompozicijama te stoga ocjenjuje da bi u slučaju kada bi se na jednom mjestu našle najbolje kompozicije s oba albuma ovo bio jedan od najboljih rock albuma svih vremena.
5. Peter Gabriel: „I/O“ (Real World / EMI / Republic)
Nakon duge dvadeset i dvije godine, Peter Gabriel, britanski pjevač, glazbenik i skladatelj koji je svjetsku slavu stekao kao pjevač progresivnog sastava Genesis, objavio je svoj četrnaesti solo album. Okupivši oko sebe impozantan broj vrhunskih glazbenika (David Rhodes, Tony Levin, Manu Katchė, Tom Cawley i Brian Eno) stvorio je album čije pjesme, kako kaže Đorđe Škarica „nose dašak prošlih vremena, posjeduju odlike aktualnih trendova, donose pregršt finih harmonija, a u tragovima nagovješćuju čime bi nas njegova glazbena budućnost mogla iznenaditi“. Od prve „Panopticom“, preko angažirane „Court“ koja pripovijeda o korumpiranom sudstvu, lirične „Four Kinds Of Horses“, plesne „Olive Tree“ pa do optimistične „Live And Let Die“ možemo uživati u najboljem izdanju Petera Gabriela pa tako Škarica zaključuje kratko: „ Jedan je jedini Peter Gabriel.“
4. Blur: „The Ballad Of Darren“ (Parlophone / Warner)
Blur, britanski bend s kraja osamdesetih koji se uz Oasis smatra temeljem britpopa, objavio je prošle godine nakon osam godina studijske pauze svoj deveti studijski album. Na albumu prevladavaju baladne, laganije pjesme koje su obilježene kako kaže Toni Matošin „posebnom, blurovskom inačicom melankolije“, a Sam naziv "The Ballad of Darren" dodijeljen mu je prema nekadašnjem tjelohranitelju Darrenu Evansu, zaduženom za sigurnost članova benda. S albuma su skinuta tri singla: "The Narcissist", "St. Charles Square" i "Barbaric", no moglo ih se skinuti i više. Naime, naš Toni smatra da je to album koji po prvi puta nakon genijalnog "13", zvuči baš kao album benda Blur te zaključuje da je ovo „sjajan album sjajnih glazbenika koji se više ne opterećuju što im donosi sutra“.
3. The Rolling Stones: „Hackney Diamonds“ (Polydor)
Na visokom trećem mjestu naše top liste nalazi se „Hackney Diamonds“. Ovaj novi, dugoočekivani album The Rolling Stonesa definitivno je najveće iznenađenje ove godine. Uz pomoć producenta Andrewa Watta te brojnih glazbenika i gostiju (Elton John, Lady Gaga, Paul McCartney, Stevie Wonder i Bill Wyman) a unatoč gubitku Charlieja Wattsa (2021.), koji je ipak stigao snimiti bubnjeve na pjesmama „Mess It Up“ i „Live By the Sword“, Stonesi su u samo tri-četiri tjedna snimanja vješto zakotrljali još jedan autorski blues-rock album. Sam naslov albuma londonski je žargonski izraz za slomljeno staklo koje za sobom ostavljaju provalnici kada razbiju prozor kroz kojega potom ulaze. O albumu je Mladen Lončar-Mike u svom osvrtu napisao: „Ako je nešto bitno, a tiče se albuma "Hackney Diamonds", onda je to činjenica i neporeciva istina da je ovaj novi album The Rolling Stonesa prepun dobrih stvari. A upravo pjesme, potencijalni hitovi i singlovi čine neki album dovoljno dobrim i kvalitetnim.“
2. Foo Fighters: „But Here We Are“ (Roswell Records / RCA)
Premda su mnogi nakon iznenadnog gubitka bubnjara Taylora Hawkinsa smatrali da Foo Fightersi više neće nastupati te da se Dave Grohl najvjerojatnije više neće baviti glazbom, ovaj legendarni alternativni rock grunge sastav iznenadio je svijet svojim novim studijskim albumom. Već su najavnim singlovima „Rescued“, „Under You“, „Show Me How“ i „The Teacher“ Foo Fightersi dali naslutiti da ovo izdanje neće biti dio njihovog eksperimentalnog putovanja u disco/dance/power pop vode na koje su se otisnuli nekim stvarima s prethodnog albuma „Medicine at Midnight“ te svojim sporednim projektom Dee Gees kojim su obradili pet pjesama Bee Geesa. Prema recenziji Jurja Dukića Hrvoića, ovaj „album vraća slušatelje u najbolje ere stvaralaštva benda“, s obzirom da je „bogat 'teškim' aranžmanima podebljanim emotivnim stihovima koji aludiraju na nošenje s gubitkom najbližih“. Autor procjenjuje da su njime uspješno otvorili novo poglavlje te da nam preostaje vidjeti što slijedi za Foo Fighterse.
1. Depeche Mode: „Memento Mori“ (Columbia / Sony Music)
Ovogodišnji prvaci naše ljestvice stranih albuma je dobro poznati bend kojega danas čine David Gahan i Martin Gore, a znamo ih još iz osamdesetih. Nažalost, i oni su postali dvojac otkako je prošle godine preminuo Andrew Fletcher. Premda su prema dvojici navedenih sve pjesme bile napisane prije Fletcherove smrti, njihovo je snimanje započelo tek nakon što su ostali sami, a odatle možda i ideja o naslovu albuma. Inspiriran COVID-om, gubitkom Fletcha, napadom na Ukrajinu i drugim osobnim i svjetskim katastrofama. O kvaliteti albuma svjedoči i podatak da su do sada s njega objavili već pet singlova: "Ghosts Again","My Cosmos Is Mine", "Wagging Tongue", "Speak to Me" i "My Favourite Stranger". Shodno tome, Darko Hribarić je o ovome albumu zapisao da je „teško govoriti da album ima neku slabiju stvar ili neku uz koju zijevate“, pohvalio je aranžmane i produkciju Jamesa Forda te zaključio da je prošlo „proljeće iznjedrilo još jedan trijumfalni album Depeche Modea“.
***
Analizirajući devedeset i dva glazbena naslova u prošloj godini svakako bi se našlo još izdanja koje treba spomenuti, a koja nažalost nisu ušla u ovaj uži izbor od 23 najboljih. Primjerice, indie rock duo The Kills objavio je odličan album „God Games“, John Cale je snimio „Mercy“, Royal Blood „Back to the Water Below“, a Crime + the City Solution se vratio s izvrsnim albumom „Killer“. No, kao što smo već rekli, ovaj je popis rezultat opsežnog glasanja cijele redakcije.
Možemo na kraju zaključiti da je prošla godina bila upravo kao i ovaj izbor: šarolika, različita i izrazito plodna. I nadajmo se da će i ova godina u najmanju ruku biti barem jednako zanimljiva.
