Review
Nakon šest dugih godina, obožavatelji grupe Queens of the Stone Age napokon su došli na svoje i dočekali novi studijski album, njihov sveukupno osmi po redu. Producirali su ga sami članovi grupe, uz pomoć snimatelja Marka Rankina, dobitnika nekoliko Grammyja i drugih nagrada. Dobar je to bio izbor, jer Rankin je surađivao s Adele, Iggyjem Popom, kao i grupama kao što su Weezer, Florence And The Machine i Foster The People, a na ovome albumu ima uistinu svega: alternative, rocka, stone-rocka pa i ponešto čvrstog popa.
Da će se nešto početi događati najavio je QOTSA objavljivanjem video teasera (hrv. „slikopisnoga golicala”) u prvoj polovici svibnja ove godine, a istoga dana i prvim singlom, pjesmom „Emotion Sickness”, koja nas je svojim čvrstim zvukom, barem u prvom dijelu, podsjetila na ono što su radili na albumu „Rated R”. Nakon toga su na kraju prošloga mjeseca objavili i drugi singl „Carnavoyeur”. Na njemu se već vidjelo da su smekšali svoj zvuk, krenuli u oživljavanje osamdesetih, jer su napravili pjesmu koja poprilično podsjeća na zvuk Talking Headsa i Davida Byrnea. Tko zna, možda su time još više pobudili znatiželju kod publike koja je željno očekivala njihov album, a možda i sumnju da će i ovaj album biti „šuma striborova” različitih stilova u kojoj se oni stariji štovatelji ovoga benda baš i neće prepoznati. Dva dana prije objavljivanja samoga albuma, izbacili su treći singl „Paper Machete”, koji se opet razlikuje od prethodna dva: ima žestoke gitare, nekoliko zanimljivih breakova, odličnan tekst, izvrsne riffovske i solo gitare. Osobno, na prvu, pjesma mi je bolje sjela od one prethodne dvije.
A onda je prošloga petka svjetlo dana ugledao i cijeli album zanimljiva naslova „In Times New Roman...”. Na albumu je deset poprilično raznovrsnih pjesama. Samo otvaranje kreće pjesmom „Obscenery”, zanimljivih gitara i ritma. Pjesma je više nego dobra s tekstom koji govori o beskompromisnosti u njihovu stvaranju glazbe a i u poimanju života. Na nju se nadovezuje već spomenuta „Paper Machete”, dobroga groova i izvrsnoga sola, a potom odrješita, čvrsta „Negative Space”, koja mi je ujedno jedna od najkvalitetnijih pjesama ovoga albuma. I u njoj možemo naći ono njima svojstveno hipnotičko ponavljanje riffa kojega Josh obično tumači „robotskom glazbom”. „Time & Place” instrumentalno je poput nekog smekšanog RHCP-a, posebice jer uključuje onu eksperimentalnu solažu kakvu je svirao Josh Klinghoffer, dok vokalno podsjeća na The Cream ili neke bendove s kraja šezdesetih. Ima u njoj i vješto ubačenih gudača koje su svirali dodatni glazbenici. „Made to Parade” zvuči kao spoj Deep Purplea i Davida Byrnea s dodatkom elemenata psihodelije koji nas ponovno vraćaju u šezdesete ili, modernije rečeno, zvuči kao neka stvar „Black Keysa”. „Carnavoyeur” je neobičan spoj čvrstoga popa i rocka u kojemu možemo čuti ponešto elektronike, ali i rastrzanih gitara, usklađenih pratećih vokala i već spomenutih gudača. „What a Peephole Say” pjesma je odličnoga, brzog plesnog ritma u kojemu dominira bas isprepleten s gitarama. Tekst je pun prkosa i mnogo suspregnute energije te je svakako i ona jedna od ponajboljih pjesama ovoga albuma. „Sicily” kreće s ugodnim basom i manje ugodnim (ali za Josha karakterističnim i čestim) falsetom. Već nakon prve minute pretvara se u orijentalnu psihodeliju koja se nakratko smiruje, no ubrzo nastavlja. Glazba je, u stvari, posve u funkciji opisa teksta skladbe u kojoj Josh opisuje autodestruktivno stanje prezasićenosti vanjskim svijetom i ubojicama ljubavi kojima prkosi. Predzadnja pjesma na albumu je već spomenuti prvi singl „Emotion Sickness”. Ima više nego prihvatljiv refren u kojemu s Joshom zdušno vokalno surađuje Matthew Helders, bubnjar i prateći vokal Arctic Monkeysa. Pjesma definitivno ima potencijala i ne čudi da su je dečki iz QOTSA prvu pustili kao singl. Album zaključuju najduljom pjesmom „Straight Jacket Fitting”. U devet minuta, Josh svojim tekstom daje precizan opis novoga, suvremenog svijeta koji je postao distopija. Psihodelični ritam završava u sedmoj minuti, a nakon naglog stišavanja kreće opuštajući zvuk akustične gitare koju diskretno prati sintesajzer. Simboličan je to glazbeni opis stanja mira kojega, u konačnici, svi pronalazimo i to na način kojega odabiremo sami.
Ono što se može iščitati s dodatne knjižice albuma jest da je autor svih tekstova Josh Homme, glavni vokal i jedina konstanta ovoga sastava od samoga početka, dok su glazbu stvarali svi članovi benda. Postava je QOTSA koja zajedno djeluje već deset godina: Josh Homme, Dean Fertita, Michael Shuman, Jon Theodore i Troy Van Leeuwen. Svi su multiinstrumentalisti (osim Jona koji se specijalizirao za bubnjeve i perkusije), tako da je teško odrediti tko je što odsvirao. Povrh toga, sudjelovali su i spomenuti gudači (violončelist, violine i viola), kao i dodatni prateći vokali. Pripomenimo da osim izdanja ovoga albuma na CD-u, postoji i dvostruko vinilno izdanje (s tri strane) u kojemu mogu uživati ljubitelji slušanja ploča.
Iluzorno je bilo očekivati da nakon dvadeset i pet godina postojanja Queens of the Stone Age zvuče jednako kao na svojim početcima. Ipak, objavili su jednu zaokruženu i sasvim realnu sliku „divnog novoga svijeta” u kojemu živimo, a opet ostavili nam prostora za kontemplaciju i optimizam te svojim, povremeno čak i duhovitim tekstovima, dali smjernice kako se od njega najbolje othrvati. Sveukupno gledajući, novi album „In Times New Roman...” najvjerojatnije nije antologijski, ali je vrlo kvalitetan, jer pokazuje njihovu svježinu te konstantu sklonost eksperimentiranju pri kojem se ipak nisu do kraja udaljili od svojih korijena.
Ivan Dukić
/
« Villains 
