Review
Povučeni kreativni ekscentrik Van Dyke Parks i neuništivi "beach boy" Brian Wilson još su krajem šezdesetih kao hipertalentirani dvadesetpetogodišnjaci zajedno radili na nesretnom projektu "Smile", zbirci "džepnih simfonija" koje su na koncu Wilsona koštale zdravlja i karijere, pokopavši ambicije, ali i zatomivši jedan iznimno senzibilan kreativni duh. Album koji je trebao biti iskorak ka savršenstvu pop kulture nakon remek-djela Wilsonova matičnog benda The Beach Boys, "Pet Sounds", postao je tako najpoznatiji neobjavljeni album u povijesti popularne glazbe (ali ostavivši jasne naznake svojih potencijala u vidu pop savršenstava "Good Vibrations" i "Heroes and Villains"): za stihove zadužen Van Dyke Parks objavio je umjesto toga svoj vlastiti, enigmatični koliko i raskošni pop album "Song Cycle", dok je Brian Wilson potonuo i psihički i fizički i duhovno, postupno se posve povukavši iz javnosti.
U drugoj polovici osamdesetih Wilson se vratio eponimnim albumom kojim je pokazao da njegov neosporni glazbeni genij ima itekako još toga za pokazati usprkos osjetnim zaostatkom za suvremenijim glazbenim strujanjima. Nekadašnji perfekcionizam mladića koji je glazbu u svom, doduše, kokteliziranom tretiranju duhovnosti smatrao "Božjim glasom" zamijenio je dječački žar kojim je ovaj po mnogočemu jedinstven glazbenik pristupio svojoj glazbi po povratku iz duge izolacije, a upravo to je potaknulo i starog mu poznanika i kolegu Parksa da ga gotovo tri desetljeća nakon zlosretne suradnje na "Smile" pozove na novu suradnju. Plod je bio, da, "Orange Crate Art", kojeg se prisjećamo, evo, 25 godina kasnije povodom njegova (ne)očekivana reizdanja.
Ovoga puta "gazda" je bio Van Dyke Parks. Naime, "Orange Crate Art" prije svega je Parksov album: on je autor većine glazbe i stihova, dok je Brian Wilson bez ikakvih autorskih priloga bio "tek" najlogičniji izbor za glas kojim će ta nostalgična zbirka o kalifornijskom snu, povijesti i motivima propjevati. Bila je to kreativna logika, ali i čin prijateljstva, susret dvaju srodnih umjetničkih senzibiliteta koji su očito imali još nedovršena zajedničkog posla.
Zamišljen, dakle, kao zbirka motivima vezana uz Kaliforniju (čija je Brian Wilson gotovo pa glazbena istoznačnica), pastelno obojena zanesenjački nostalgičnim, dječački razigranim duhom svojih potpisnika (usprkos posve jasnim ulogama, Parks je supotpisao svoga prijatelja kao ravnopravnog "vlasnika" albuma), "Orange Crate Art" možda ne posjeduje kompleksnost i avanturizam prethodnih zajedničkih radova ovog dvojca, možda čak pati od već tada pomalo zastarjelih produkcijskih rješenja (osobito kad su bubnjevi i synthovi u pitanju), ali boje koje ova glazba evocira, opipljiv zaljubljeni, gotovo trubadurski duh, vječno mladi žar koji tinja među notama i u vokalu još uvijek makar sklonom perfekcionizmu, te entuzijastično kolažiranje široke, žanrovima neopterećene palete glazbenih ideja čine ovu "kalifornijsku" zbirku pjesama dovoljno šarmantnom da joj se poklone nova, pa i sve pozornija slušanja.
Ono što, naime, fascinira više od same kvalitete pojedinih pjesama autorski je i izvođački angažman, sinergijske kreativne silnice sposobne pričati priče u notama, slikati slike glazbom neopeterećenom perfekcionizmom ili pretencioznošću, ali i dalje višeslojnom i "pametnom", te u konačnici svjedočiti nezatomivost iskrenog stvaralačkog entuzijazma i talenta.
Nekoliko godina kasnije Brian Wilson će napokon dovršiti svoj (i Parksov) projekt "Smile" (posebno su bile dirljive Parksove suze tijekom trijumfalnog koncertnog izvođenja integralnog albuma), a sada će nas reizdanje "Orange Crate Art" još jednom podsjetiti i na tu svoju manje zapaženu ulogu u karijerama, odnosno, glazbenom putu ove dvojice iznimnih kreativaca. Album nam sada dolazi na dva diska (po prvi put i na vinilu), gdje uz tri dosad neobjavljene "naranče", među kojima su i obrade Gerswinove "Rapsodije u plavom" (skladba koja je uvela Wilsona u svijet glazbe) i klasika "What a Wonderful World", možemo poslušati i kompletan album u instrumentalnoj verziji.
Kao što spomenuh, "Orange Crate Art" možda ne predstavlja vrhunac karijera svojih potpisnika, ali na vrlo lijep i iskren način svjedoči njihove glazbene motivacije i poetike, mladost koju u njihovim pjesmaricama ne može naborati ni protok godina, još manje trendovi koji ne prestaju mijenjati lice i naličje suvremene popularne glazbe.
Toni Matošin
(preuzeto s portala Bitno.net)
