Blessed

Review

Ženskim krilom americane ova dama već dosta dugo vlada vrlo tiho, za širi auditorij čak na rubu anonimnosti. Lucinda Williams ničim ni ne pokušava promijeniti situaciju na popisu prijatelja na društvenim mrežama kao ni na svom kontu; predano se drži obrazaca na kojima spaja svoja čitanja countryja, bluesa i rocka, njeguje svoj nedodvorljivi, opori glas a pojavu voli "pojačati" stalnim viškom šminke. Ništa se ne mijenja ni njezinim desetim studijskim albumom – niti će ponoviti uspjeh krucijalnog "Car Wheels on a Gravel Road" niti će probiti odavno utvrđene transžanrovske okvire. No ipak, neće baš sve biti tako predvidljivo i pravocrtno.

"Blessed" je, zapravo, album tihe tranzicije. Lucinda je svoju dugu, ali vrlo umjereno plodnu karijeru izgradila na spomenutim žanrovskim spajanjima, ali i na gorkim pričama vrlo intimne prirode i korijenja, noseći tu tugu, gorčinu i očaj jednako pod svjetlima pozornica kao i privatno. Cigarete i alkohol su uvelike oblikovali i vokal kojim nas desetljećima podsjeća na životni mulj svjetovima daleko od televizijskih serijala i trakavica o nemirnim, tužnim bogatašima ili životnim "nedaćama" adolescenata iz više srednje klase. Činila je to bez mnogo šminke na glazbi ili tekstovima; šminka je ukrašavala samo sve izbrazdanije lice. Činila je to bez pretencioznosti ili pompe. Davala je punokrvnu sebe kroz glazbu koja je to najautentičnije mogla obuhvatiti. Sad, nakon devet studijskih i jednog koncertnog albuma, odnosno, preko trideset godina muziciranja, kameru je okrenula, preusmjerivši je sa sebe na druge, na okolicu. Tu je osnova te tihe tranzicije koju sam maloprije spomenuo.

Jer, na glazbenom planu sve je isto. I dobro da je tako. Izbrušena izričaja i s poštovanjem prema šprancama americane, ona kao da nije u mogućnosti da ta rutina prijeđe u ono što rutina često zna podrazumijevati kad govorimo u negativnom svjetlu. Uvodna "Buttercup" pravi je primjer u korist ovoj tvrdnji – klišejiziran koliko i neodoljiv komad Hammondom podebljanog, u bluesu umočenog rocka s melodijom koja miriše na svoje podneblje i svoju autoricu. Sve kasnije, mahom laganije skladbe slijede istu prvu stranicu kajdanke, dok svijet u očima raspjevane kantautorice prelazi iz puzzle-moda u čisti, možda tek donekle zrnasti cinemascope. Tako su "Copenhagen" i "Seeing Black" dirljive posvete preminulim prijateljima – prva dugogodišnjem menadžeru Franku Calleriju, a druga kolegi kantautoru Vicu Chessnuttu, svaka moćna i rafinirana na svoj način. "Soldier's Song" govori, pak, o stradanju jednoga vojnika u nekoj zemlji vremenskim zonama daleko od domovine, dok je naslovna pjesma anonimna posveta anonimnim blaženicima. Naravno, među tim ljepoticama širokog otvora blende, Lucinda nas upoznava nanovo i sa svojim intimnim svijetom, kao u prekrasnim "I Don't Know How You're Livin'" ili završne "Kiss Like Your Kiss", čiju nježnost i mirnoću uspijeva nadjačati tek masno-gitarskom "Awakening" i najfinijim bluesom za živcima najtanje sate "Born To Be Loved".

Poprilično kompaktan, uravnotežen album na prvu se čini kao najpotpunije djelo Lucinde Williams u novom mileniju. Gostovanje Elvisa Costella i Matthewa Sweeta već je očekivan line-up više nego neki poseban začin. Pa se opet vraćam na onu da ovdje nećete naći mnogo toga novoga, a opet… i hoćete. Jer ipak, "Blessed" je u mnogočemu pričljivi svjedok Lucindinog krpanja vlastita života, osovljenja na noge i optimističnijeg zagledanja prema obzoru. Snagom svoga autorskog izraza taj je proces ovjekovječen spretnije nego što je to učinila nedavno kolegica joj Sheryl Crow s albumom "Detours".

Toni Matošin