Review
Moja urođena privrženost zapostavljenijima i sporo prepoznatima počesto me dovodi u situacije da jedva podnosim tzv. velike bendove. Već dugo, na primjer, ne mogu primirisati U2 (mislim na diskografsko "dugo"; albume do "All That You Can't Leave Behind" ipak i dalje rado posjećujem), ni ne pomišljam ikada više poslušati ijedan album kojeg su Stonesi snimili poslije otprilike 1972., uzlet Coldplay do megalomanskih visova gledao sam s čvrsto izgrađenom negativnošću, a za R.E.M. sam se morao dobro, dobro potruditi da ih i dalje volim (eto časne iznimke!). Red Hot Chili Peppers, danas neosporno jedan od najvećih svjetskih bendova (status koji su stekli mukotrpnim radom, bez pogovora), nekoć davno uzimao sam u nekoj vrsti paketa s Faith No More, s tim da su potonji pritom bili i ostali moji favoriti. Raspad jednih poklopio se potom s konačnim bijegom drugih u svijet superzvijezda. Samo, odabir uloga na tom raskrižju tek je išao niz dlaku mom favoriziranju "manje glasnih" (u ovom slučaju glasnost je čisto figurativna disciplina, daleko od stvarne razine decibela).
Kiedis i društvo su kao bend nadživjeli mnoge koji su imali daleko manje turbulentno djetinjstvo i pubertet, a zbog svih svojih teških i mračnih epizoda čini se poetičnom pravdom što su toliko izdržali i nadjačali horde maženijih i paženijih. Ipak, pogodit ćete, moji osobiti miljenici baš i nisu, tako da sam vjerojatno pripadnik one manjine koja se pretjerano nije uzbudila na najave o novom albumu nakon dosad najduže im diskografske stanke. Pet je godina prošlo od epskoga (i ponajprije zbog toga dosadnjikavoga) "Stadium Arcadium" (toliko me "oduševio" da ga još nisam uspio u komadu preslušati), Frusciante je po drugi put napustio bend (ovoga puta moglo bi biti i za stalno), a cijelo društvo je kao bend od svih aktivnosti apstiniralo gotovo dvije pune godine. Baš zato je "I'm With You" od strane samih članova benda najavljivan i prokazivan kao novi početak, kao dokument starog ali novog benda.
Ima i neke simbolike što mu je naziv dao najfriškiji član benda, gitarist Josh Klinghoffer, koji se u nezahvalnoj ulozi Fruscianteove zamjene prilično solidno snašao (naravno, odmah se naslagalo "proglasa" onih koji u tom segmentu vide veliki pad, nazadovanje i slično), no sam album i ne predstavlja toliko radikalan iskorak u izričaju Red Hot Chili Peppers. Po svemu sudeći on jest bitan svojim autorima i posjeduje očitu simboličnu i faktičku važnost kao onaj trenutak kad je bend nastavio postojati, no "I'm With You" su vrlo dobro znani nam Peppersi. U studio su ušli ponovno s materijalom za dvostruki album, no, srećom, prevladao je razum i kraćenje materijala na jednosatni pristojni album.
Kao, ponavljam, netko tko nije njihov osobit obožavatelj i kao netko tko sve što su nam ponudili nakon vrlo dobrog "Californication" drži tek uglavnom dosadnjikavim manirizmom i snalaženjem u ulozi globalnih superzvijezda, u desetom po redu studijskom albumu Red Hot Chili Peppers ponajprije sam potražio afirmacije bilo kakve novostečene svježine i ulaska u višu brzinu. Već sam uštimavajući uvod u "Monarchy of Roses" me tako na prvu napunio pozitivizmom. Imajući na umu kako Peppersi moćno zvuče kad zagrebu jače po gitari i nafilaju zvuk, prelazak u istoj pjesmi u tipično funk ritam, koketirajući svjesno i s discom, donekle me je vratio na zemlju, no ipak u pitanju je sjajno otvaranje albuma i nivo koji će dosegnuti još tek na nekoliko točaka albuma. Jedna od njih je svakako "Brendan's Death Song", paradoskalno, umivenija i nježnija pjesma, ali ozračena ambicijom (i umijećem) da se izdigne iz čestog hopa-cupa imidža benda za kojeg svi znamo da itekako zna svoj zanat.
Još jedan posebno bitan trenutak albuma izdvojio bih kao jedanaestu pjesmu, vrlo emotivni osvrt na represivne metode losanđeleske policije bilježene već desetljećima unatrag. "Police Station" je, uz ozbiljnu tematiku, i vrlo ambiciozan komad glazbe Red Hot Chili Peppers i, kao takav, možda i vrhunac albuma. Iako među umivenijim pjesmama ovdje, dakle, daleko od priželjkivane mi žestine i čvrstoće, ona svjedoči o bendu koji ne bez razloga navodi, inače ne osobito naklonjenog im rock-pjesnika Nicka Cavea, kao najvećeg među radnicima u industriji popularne glazbe.
Ostatak albuma pak ne izlazi iz okvira i postulata uobičajenih Peppersa. Ni oćijukanje s afričkim ritmičkim rješenjima (najevidentnije u "Ethiopia", inspiriranoj izletom u Etipiju u organizaciji britanskog kolege Damona Albarna) nije donijelo bogzna kakvih razloga za hvalospjeve. Trenutaka poput "Factory of Faith" ili "Dance, Dance, Dance" ima napretek, a to će reći svirke benda koji zna da zna i koji ne može pobjeći od sebe. Nema, dakle, u "I'm With You", ne dajte se zavarati, ničeg posebno bitno novog što se tiče dragog vam zvjezdanog imena. Ne daju nam oni puno razloga ni za kritiku i mrzovolju, čak i u manjoj mjeri nego na prethodnim dvama albumima, ali meni osobno niti trunčicu razloga da modificiram vlastiti ukus i stanje uma obrazložen u uvodu recenzije. O, da, bit će to hit-album i turneja će biti rasprodana. I neka je tako! Takav uspjeh čak im nitko, pa ni spočitavalo poput mene, ne može osporiti. Paradoksalno koliko i logično.
Toni Matošin
« Stadium Arcadium 
