Portofon

Review

Ako se ne varam, Porto Morto sam prvi puta vidio uživo prije jedno deset godina u Rockmark knjižari. Tada je to bio projekt u povojima koji se gubio u magli utjecaja funk-rocka. Činilo se da se radi o samo još jednom bendu na sceni, koji se eto, odlučio na nešto drugačiju svirku od tada popularnih i čvrstih indie-rockera koji su se palili na bendove poput Arctic Monkeys. Roko Crnić i društvo, zeleni poput mene, s jedva 18 na plećima, nisu odavali dojam kako će biti ustrajni u nakani da postanu dobar bend. Vjerojatno ni oni sami nisu znali što žele.

Ipak, uz veliki poguranac matičnog im JeboTon kolektiva, koji usprkos svim trendovima i dalje ustraje u glazbi kao sredstvu komunikacije s medijima i publikom, Porto Morto je s albumom „Portofon“ postao više nego ozbiljan bend. Ako se pitate o kakvom se pogurancu radi, riječ je o klasteru sastava koji je održao bezbroj koncerata po Zagrebu i šire, polako ali sigurno navikavajući publiku na svoj zvuk. Tu su i sad već legendarne turneje po ulicama Dalmacije na ljeto, a ni Zoran Šprajc nije ostao imun na njihovu pojavu. Uostalom sigurno ste ih barem jednom vidjeli na Cvjetnom Trgu.

Što se Porto Morto tiče, njihova priča nije počela s ovim uratkom, dapače. Eponimno ostvarenje je sa singlovima poput Ručak u Podne, Previše Kraljeva i Isplazi Krovove u potpunosti nadišlo već prožvakane funky ritmove i prepustilo se vodenoj bujici emocija i atmosfera. Najbitnije od svega, Porto je ostao – svoj. Nema tu koreografije glazbenih im uzora, nema tu trendova i opipavanja bila slušateljstva. Porto Morto svira nešto svoje, pa su možda trenutno i najizgledniji kandidat za etiketu „originalno“ na domaćoj glazbenoj sceni.

Da se vratimo mi na Portofon. U svega 32 minute trajanja, snimak pleše po plesnom glazbenom podiju na nekoliko načina. Bilo da vam uši škaklja utegnuti synth-pop ili pak izlomljeni funk-rock, Portofon ima nešto za vas. U ovim trenucima, dok album preslušavam već šesti ili sedmi put, otkrivam stalno nešto novo. Prije nekoliko minuta prikrao se tu Darko Rundek, pa se sve spustilo niz jedan tobogan tužnog refrena, samo kako bi na početak sve vratio tek naoko jeftini Casio sintić. Ne fali ni akustičnih pasaža, slojevitih back-vokala, tužnih trublji i apstraktne lirike. Umjetnost prije svega.

I za kraj, ono najbitnije, Portofon bi mogao ovom sastavu biti ozbiljna odskočna daska. Za nekoliko dana pale za Ljubljanu u Kino Šišku zajedno s Chui, a potom slijedi i veliki promo u Tvornici Kulture. Uz blagoslov Darka Rundeka, nebo je granica. Mislim da je Zagreb dovoljno odgojen da prihvati Porto Morto kao iduće kućno ime kvalitetne glazbe iz Zagreba.

Mislav Miličević