Review
Ako se, poslušavši najnovije izdanje nekog vama potpuno nepoznatog benda, ekspresno oduševite novim i svježim zvukom kojeg ste nekom sretnom slučajnošću otkrili, počet ćete taj album slušati u nedogled, zavoljeti ga i vjerojatno svesrdno preporučiti ljudima u svojoj okolini. Kada shvatite da za taj bend apsolutno nitko iz vaše okoline nije čuo, vjerojatno ćete pomisliti kako ste otkrili novi bend, mali i rijetki nebrušeni dijamant u hrpi jednoličnog indie kamenja. Dodatno, ako se zvuk tog benda u potpunosti uklapa u vaš godinama stvaran glazbeni ukus, otkriće je tim slađe. Međutim, kada usputnim istraživanjem svemrežja shvatite da bend postoji već 10 godina i iza sebe imaju isto toliko izdanja, obuzme vas čudni osjećaj razočaranja što ste nešto tako divno i milozvučno godinama propuštali, ali istovremeno i osjećaj sreće što je stvaralaštvo tog benda nakon toliko godina ipak nekako našlo put do vašeg zvučnog kanala. U tom trenutku, da biste nadoknadili propušteno, odlučujete se na glavu baciti u gotovo opsesivno preslušavanje svega što je taj bend do sad napravio, te se nemalo iznenadite kada shvatite da su starije stvari čak i bolje od onog početnog albuma, koji ste do sada smatrali vrhuncem vrhunaca glazbenog stvaralaštva kao takvog.
Pontiak čine trojica braće Carney: Van, Jennings i Lain. 2004. godine su pomoću klasičnog rock instrumentarija (glas, gitara, bas i bubanj) zasjali na glazbenoj sceni američke istočne obale, točnije, na području savezne države Virginia. Deset godina poslije, nakon deset odličnih izdanja, taj njihov sjaj u obliku hard rocka, stoner rocka te neo-psychodelic rocka i dalje ne uspijeva doprijeti do svih kutaka svijeta, iako to neupitno zaslužuje. Popis žanrova koji opisuju njihov zvuk mogao bi se dopuniti s još bar desetak njih, svaki rječitiji i nerazumljiviji od prethodnog, no precizno žanrovsko opredjeljenje i nije toliko bitno; bitno je da Pontiak rastura. Novi album "Innocence" je ponešto drugačiji i na trenutke laganiji od prethodnih izdanja, ali, u cijelosti, svejedno rastura.
Prva od jedanaest, pjesma "Innocence" slušatelju pokušava dati ideju što bi otprilike od ovog albuma mogao očekivati. Atonalitetni vokal na granici deranja, u stilu domaćeg Gatuza, srećom je atipičan za ovaj album, ali kao uvod može proći. Glazba u ovoj stvari je potpuno druga priča; cijela pjesma građena je oko jednog vrlo efektnog gitarskog rifa s podebljanim basom i odgovarajućim perkusijama, uostalom, kao i dobar dio Pontiakove diskografije. Uz zavijajuću gitaru na granici distorzije te povremene minijature, bas i bubanj djeluju kao da zajednički sviraju spomenute masne rifove, koliko god to čudno zvučalo. Jednostavno, među svim instrumentima vlada takva harmonija da je gotovo nemoguće pomisliti da bi se mogla čuti neka kriva nota ili udarac bubnja van ritma; to je tako kada braća sviraju zajedno. Sljedeće dvije, "Lack Lustre Rush" i "Ghosts", prate gornji recept za fenomenalnu pjesmu, s tim da donose još efektnije i pamtljivije rifove, glavne sastojke za ono što se stručnim žargonom zove hit.
"It's The Greatest" donosi prvi intermezzo: orgulje i sporiji ritam priključuju se triju instrumenata i sve djeluje skladno kao da oduvijek sviraju zajedno. Vokal je ili višestruko nasnimljen ili pjevaju sva braća; teško je odrediti jer im glasovi zvuče gotovo jednako, kao što i sami kažu. Naredne dvije su opet laganog ritma; uz akustičnu i električnu gitaru "Noble Heads" i "Wildfires" imaju efekt uspavanke, makar uopće nisu nezanimljive. Sljedeća "Surrounded By Diamonds", također sporijeg tempa, ali s opako zvučećom gitarom (stručni naziv) i radiofoničnim, da ne kažem eurovizijskim, trajanjem od ispod tri minute ima ispunjene sve zahtjeve da, u nekom paralelnom svijetu gdje radijski urednici propagiraju dobru glazbu, postane hit neslućenih razmjera. Potpuno ista stvar se može reći i za sljedeću, "Beings Of The Rarest". Pjesma "Shining" neobičnog ritma uvod je u akustičnu baladu "Darkness Is Coming", a "We've Got It Wrong" za kraj opet donosi tu neopipljivu hitoidnu kvalitetu.
Poslije prvog slušanja, ovome albumu bi bez prevelikog razmišljanja dao čistu desetku. No, kako stvari stoje, prisiljen sam pronaći nešto čime ću opravdati nešto nižu ocjenu, neku manu ili nedostatak, iako početno oduševljenje ovim albumom i dalje nije splasnulo. Na ranijim uratcima momci iz Pontiaka su pokazali što sve mogu, pa se ljestvica po kojoj ih se ocjenjuje treba prilagoditi. Neke mane, iako su male i gotovo beznačajne, ipak postoje. Jednostavno, balade i lagane stvari im nisu jača strana. Svejedno, ako već niste, vrijeme je da napokon otkrijete Pontiak i počnete uživati u predivno opakoj interpretaciji rock glazbe koju izvode trojica braće Carney.
Vilim Ivančan
/
