Review
Iznimna američka glazbenica, Nina Nastasia koja nam ovaj petak dolazi u Zagreb dosad je izdala šest albuma. Outlaster je njeno posljednje studijsko izdanje koje je, poput prethodnih, producirao Steve Albini, čovjek kojem nisu promakla ni mnogo poznatija imena. Uz Ninu je već deset godina, a s obzirom na osebujan zvuk Outlastera, to još dugo neće biti dovoljno.
Nina je naglašena individua, uspoređivati je možemo samo s naglašenim individuama i tu staje priča o žanrovima. Njeni su glavni aduti vokal i gitara te stihovi koji su od početka mišljeni za glazbu. Ona nije pjesnikinja s gitarom, kod nje su svi elementi izvedbe ravnopravni, a vokal jednako instrument kao i violina. Zato stihove ni ne treba čitati crno na bijelom. Violinu spominjem jer je na Outlasteru u svoju klasičnu liniju uplela orkestar koji zvuku daje još poneku dimenziju, ali niti malo ne remeti intimu njenih pjesama. Čak kad napetost poraste u holivudsku teatralnost kao na What's Out There ili zaluta u rani ekspresionizam kao na You're A Holy Man to su i dalje strogo kontrolirani, možda čak ironijski momenti, prisutni samo da nam nacrtaju koji ekstra upitnik nad glavom.
Outlaster je organska cjelina, ali toliko neujednačena da u nekim svojim rješenjima budi anksioznost po školskoj definiciji. Isto tako, nudi čak jednu ugodnu pjesmu Cry, Cry, Baby u kojoj su sadržani i najljepši stihovi s cijelog albuma: This work it won’t kill me / But I’m not stronger for it / I’ve just learned to wait it out. Već s višim registrima druge postaje jasno kako ostatak neće biti lak. To su te prijelomne točke na kojima obično prestajem sa slušanjem, ali kako idem na koncert u SC nije mi preostalo ništa drugo nego da nastavim. Pa onda jedno slušanje, dva, tri, evo i sada mi se opet vrti. Daleko od toga da će me Nina natjerati da se vratim recenzijama s Pitchforka i akustičnim indie folk varijacijama općenito, od kojih sam odustala valjda kada sam odrezala kosu, ali u njoj ima nečega fer zbog čega staneš i razmisliš, barem dva puta.
Npr. This Familiar Way – pjesma samo takva, s najbolje pogođenim instrumentalima najbolje iskorištenom violinom i teškim tangom koji je, mislim, jedini standardni ples u kojem žena prati koliko i vodi, a sve upotpunjeno Nininim glasom koji, što akapela, što u pratnji orkestra, uporno vraća stvari na početak iz svih mogućih raspleta. Onda - Wakes – sa stihom They’ve wrapped him in a sheet koji je tako izražajno mogao biti serviran samo ovako i nikako drugačije. Naravno, pjesama je još, trenutaka je još, a sve zajedno zvuči kao da će se sa sljedećim albumom preobraziti u nešto posve drugo, kao i mnogo puta do sada.
Teže mi pada činjenica da je tako samosvjesna žena poput Nine na više manje svim pjesmama odlučila fatalno pjevati o muškarcu. Puno lakše mi pada kada samosvjestan muškarac na svim pjesmama pjeva o ženi, ali to je još jedan upitnik koji trebam razriješiti sama sa sobom. Zato se i veselim odlasku na koncert jer ovakva glazba svoj puni smisao može jedino tamo i dobiti.
Steve Albini producent? Ja stvarno nisam stekla dojam nikakve žešće produkcije.
Marina Vukman
