Review
Na neopisivu sreću velike većine fanova grupe Nightwish, Floor Jansen postala je službeni i stalni član benda. Nakon katastrofalnog vokala Anette Olzon, ovaj je bend dobio pjevačicu sebi ravnu, profesionalku koja je spremna glasom, stasom, odnosno, samom pojavom na sceni pratiti silne kompozicije maestra Tuomasa Holopainena. „Showtime, Storytime“ izdanje je snimljeno na ovogodišnjem Wacken Open Airu, najvećem svjetskom metal festivalu.
Od prvih stihova „Dark Chest Of Wonders“ očita je kvaliteta nove pjevačice, savršeno se snalazi na pozornici i vlada njom i publikom i, ono što je najvažnije, vlada vlastitim glasom i ne stidi se pokazati raspon, prirodnu jačinu glasa i vokalne varijacije koje se kreću od standardnog cleana do snažnih opernih nota. Obično s njom zatvaraju koncerte, „I Wish I Had An Angel“ je druga po redu na setlisti i Floor ovaj puta odrađuje odličan posao u duetu s Marcom Hietalom. Bez ikakvih poteškoća ona skokovito prelazi s niskih tonova na visoke, pjesme kao da su pisane baš za nju. Upravo zato je svoje mjesto na set listi našla i „She Is My Sin“. Zamislite samo kakva bi katastrofa bila da Anette izvede ovu pjesmu. Floor to radi na svoj način, daje pjesmi poseban štih. Dodatni plus je taj da ne pokušava niti malo imitirati Tarju, s njom zapravo nemate osjećaj da se bilo što u bendu ikada promijenilo. Stvari s „Imaginaeruma“ napokon dobro zvuče, pa tako su „Ghost River“, „Storytime“ i „I Want My Tears Back“ izvedene u punom sjaju. Publika se najviše obradovala pjesmama „Ever Dream“ i „Nemo“. Vrlo je upečatljiva izvedba instrumentalne „Last Of The Wilds“ koja svojim ritmom uvijek odvede slušatelja u svijet mašte, koji god put da je slušao. Odsvirali su i emotivnu „Bless The Child“ dok je „Romanticide“ izvedena nakon smiješnog Marcovog uvoda te je to definitivno najsnažnija stvar te večeri. „Amaranth“ s „Dark Passion Playa“ također ima mnogo poklonika u publici, dok su kompleksne „Ghost Love Score“ i „Song Of Myself“ izvedene jedna za drugom. Službena himna Svjetskog prvenstva u hokeju koje se održalo 2012. u Helsinkiju, „Last Ride Of The Day“, uz Floor je dobila potpuno drugo značenje, a cijeli je koncert završen pjesmom „Imaginaerum“.
Bilo bi dobro da su uvrstili i akustični dio s pjesmama kao „Slow Love Slow“ ili „Dead Boy's Poem“, no kemija koja vlada između članova benda drži energiju na zavidnoj razini od početka do kraja koncerta nešto je što rijetkim bendovima uspjeva.
Činjenica je da glavna stvar koja me najviše fascinirala na ovom albumu je sama Floor pa moram naglasiti da sam i više nego ponosna što je postala stalni član benda i da, možda bi dobra ideja bila cijeli „Imaginaerum“ ponovno snimiti. Dragi moji, jedva čekam da vas opet vidim uživo.
Maja Trstenjak
« Century Child 
