Destroyed

Review

Sigurno se pitate što je to sada fino skuhao naš prika Richard Melville Hall, od matere znan kao Moby. Hajde, pitajte se! Ništa fino. Pa pobogu, tip je vegan, ti jedu najgoru i najnezdraviju hranu na svijetu!

Mobya voli i staro i mlado. Moby je odavno mainstream. Moby je tukao dobru lovu sa Play spikom i postao poprilično dosadan glazbenik. Ali što god uradio, ljudi vole Richarda i rado mu se vraćaju. Pa tako i ja. Jer Moby nije samo glazbenik: on je aktivist, prati politiku, podupire nezavisne umjetnike, vodi restoran i ne živi u vili s bazenom. A ima para. Dakle, kul tip.

U 2011. Moby ulazi sa novim albumom, optimističnog imena Destroyed. Desetim po redu. Jubilarac. Čitav album je nastao u noćnim satima (Richard pati od nejeb.. pardon, nesanice) pa je odmah sve tu jasno: snena, lijena atmosfera zatrpala je album. Ovo je soundtrack za noć, za gradove koji spavaju i za neonske reklame. Melankolično i depresivno, nikako nije za ljeto.

Ne očekujte plesne hitove.

I, sad ono ključno: kakav je ovo album? Ne znam. Zbunjujuć? Možda. Jer nije da je ovo 'nekvalitetno' ili neslušljivo, ali čini mi se da sam ovakvu glazbu čuo nebrojeno puno puta. I da je Moby zaglavio u želji da bude Skandinavac. Previše mi je ovo Royksopp i Sigur Ros. Doduše, valja pohvaliti veličinu muda Richarda Melvillea i jaku želju da napravi nešto novo i da gura tu neku svoju glazbenu filozofiju. Producentski je ovaj album apsolutno uspio jer nije nešto zbrda-zdola naslagano, sve ima smisao i fino je ukalupljeno u cjelinu.

Već uvodna ambijetalna The Broken Places govori da tu nema mile-lale i da je ovo komorni album. Album za duge zimske noći i retrospektivu života. Uz bocu viskija, naravno.

Fantastična Sevastopol'je nešto plesnija, kraftverkovska skladba. Moby voli neposrednost i onu šporku produkciju bez previše lickanja pa čitav album zvuči garažno. Velki dio synth dionica i loopova sniman je na trake u njegovom stanu i u hotelskim sobama za vrijeme dugih turneja. Atmosfera otuđenosti i depresije je apsolutno uhvaćena i to je veliki plus albuma. Skladbe obiluju pozadinskim šumovima, škripanjem, mutnim loopovima. Što je izvrsno. No, gdje je problem? U monotoniji. Mada je možda i ta monotonija albuma u službi 'umjetničkog izričaja'. Ali sve te skladbe su podosta slične, previše puta sam čuo te royksoppovske zvukove. The Low Hum je onako, mobijevska, sa korjenima u antologijskom Play albumu i nekako je najviše radio-friendly stvar sa ovog albuma. Uz, naravski, The Day, koja je bila najavni singl albuma. The Day je ujedno i najlošija stvar: Moby na vokalu jeca, singl rađen na podlogama stare slave. Šablonski, neuvjerljivo.

Sve u svemu, pristojan album. Neće ući u red legendarnih, ali ionako je samo Mišo Kovač legenda, sve ostalo je… Onako.

Ako shvatite ovaj album kao nekakav ambijentalni soundtrack za noćno čekanje aviona na liniji Kaštel Kambelovac - Baltimore, onda će vam biti itekako simpatičan. Naravno, Kaštel Kambelovac nema zračnu luku i vi ćete biti doživotno depresivni… Ovo je jako osoban i intiman album i tretirajte ga tako. Lišen je želje za mlaćenjem para i Grammya.

Marin Miš