Review
"Četvorica nas protiv svijeta", pjevaju Manic Street Preachers na samom izlasku iz prve pjesme svoga novog, četrnaestog albuma. Pjevaju da to uistinu nešto i znači, da nije zaostala floskula nekih davnijih dana i da nije nijedna od brzopoteznih emocija. Ni bijes ni tuga, ni vremenom ni prostorom određen gard. Kako to samo oni znaju, već tri desetljeća. Glasom Jamesa Deana Bradfielda, riječima Nickyja Wirea, jekom Seana Moorea i duhom davno nestalog Richeyja Edwardsa. Bend koji je u svojoj jezgri možda uistinu i ostao kvartet iako jednog od te četvorke nema već dvadeset i šest godina. Bend uvijek dovoljno hrabar da gleda naprijed, ali i stalno zaronjen u prošlo(st), na svoj način. Oni protiv svijeta.
I baš to "protiv" je ono što ih čini tako posebnima. Otkako sam ih po prvi put čuo, još tih dalekih devedesetih. Protiv svega, pa, u moru proturječnosti, i samih sebe, pretvarajući prijezir u melodije veće i blistavije od života, očaj – kao krah duha – u borbu, ideologiju – kao poligon za manipulaciju – u zrcaljenje vlastitog lika, stalnu mijenu u najiskreniju konstantu. Trinaest albuma nakon nastupnog "Generation Terrorists", onog koji je trebao ostati i paradni prolog i glamurozni epilog, poput bljeska gromoglasan, drski oproštaj, Manicsi su stariji i mudriji, u sukobu sa svim postulatima kojima su započeli svoju (anti)rock misiju, a opet isti baš zato što su cijeli taj put, svaki svoj korak i mijenu iznijeli kroz vlastite pjesme i albume, kroz onu glazbenu kontantu koja ih čini tako prepoznatljivima. Toliko da točno znam gdje sam i s kim sam, instantno nasmiješen i ugrijan u području srca, doma, čim im čujem novu pjesmu.
"The Ultra Vivid Lament" je album besramno pitak koliko je i prožet posebnom, potkožnom vrstom tuge, onom koja – da se okoristim vlastitim verzijama proze – nije izraz lica, već postaje stanje uma "zagađenog" sjećanjem i prostituiranim očajem. Nicky Wire je od prošlog albuma, "Resistance is Futile", ostao bez oba roditelja i njihov duh kao da se pridružio Richeyjevom, ucijepivši u stihove, koje je Bradfield po prvi put uglazbio na klaviru umjesto na gitari, neminovnu dozu tihog, krhkog pesimizma ("Nekad sam nalazio smisao, sad sam samo zbunjen"). Dovoljno labilnog da uranjanjem u gusto tkivo prošlosti nađe svojevrstan kontrapunkt. A da ta prošlost ne ostane samo na tom prisjećanju na rane devedesete i japansku turneju u uvodnoj "Still Snowing in Sapporo", ona se prosula po ovim pjesmama i u glazbenom segmentu, pa se u zvučnoj slici itekako dade razaznati šljokičasti prah iz pjesmarica Nickyjeve, Jamesove i Seanove mladosti, u kojem se miješaju Abba i Glen Campbell, Neil Diamond i Echo & The Bunnymen, sve opet po recepturi i starijoj od pomalo nes(p)retnog albuma "Lifeblood" iz 2004., kojem ova zbirka možda ponajviše nalikuje.
"The Ultra Vivid Lament" je i album onih istih jezičavih (salonskih) ljevičara kakve sam, iako sve samo ne pobornik tih osobina i razreda, mogao samo voljeti, jer su njihova i jezičavost i ljevičarenje bili i ostali kanal iskreno angažiranog i istinski zainteresiranog duha, poput, primjerice, njima oduvijek važnih The Clash. Zato iz njihovih usta stih poput "Živimo u orvelovskim vremenima" zvuči uvjerljivije, autentičnije i daleko manje patetično i samodopadno nego iz usta možda bilo kojeg od živućih im kolega. Ne samo zato što na Orwellove distopijske vizije upozoravaju otkako su se primili gitara nego zato što im obrise u suvremenom društvu nalaze mimo ideološki uvjetovane optike, u istinskoj bojazni da "istina postaje slomljena laž", kako pjevaju u singlu "Orwellian".
Ali "The Ultra Vivid Lament" je iznad i prije svega album Manic Street Preachers, njihov novi manifest prožet sadašnjim trenutkom. To su opet melodije koje streme u nebesa i kad se lome ("Complicated Illusions"), koje se ne boje zazvučati kao da su pozajmljene još iz ranih šezdesetih ("Don't Let the Night Divide Us") i u kojima ponovno imamo besramne duete, više ("The Secret He Had Missed" s Julijom Cumming iz Sunflower Bean) ili nešto manje spretne ("Blank Diary Entry" s Markom Laneganom). Da, Njezino Veličanstvo Pjesma i dalje je primarni cilj, u kojeg se sve mudrosti i tuge, pamfleti i razglednice, dnevnički zapisi i složene iluzije slijevaju u podređenoj ulozi. I da, posve mi je jasno da je svako slovo koje sam tu nabacio iz njihovom glazbom posve okupiranog uma subjektivno do najtanje točkice.
Samo, ta ista subjektivnost gotovo me navela da albumu prikačim i nižu ocjenu – zato što sam dojma da je u konačnici ipak uskraćen za pjesmu kakva je, primjerice, "Distant Colours" s prethodnika ili "Walk Me to the Bridge" s "Futurology" (i da ne idem sad unatrag, jer bi se moglo odužiti) i da je u toj svojoj prepoznatljivoj himničnosti s mirisom sjete ostao negdje na pola koraka do pravog cilja, toliko da mi je trebalo desetak slušanja da razbijem dojam o jednoličnosti koji mi se javio ulaskom u drugi dio albuma. A onda sam zaključio da možda tražim nešto što možda nije previše (jer što može biti previše od potpisnika "A Design for Life", "Motorcycle Emptiness" ili "The Everlasting"?), ali što nije pošteno ni realno tražiti od nekoga tko je tako uporno odan svome unutarnjem satu i radaru. I da bi, da ga je potpisao bilo tko drugi, ovom istom albumu već na prvo slušanje prišio možda i najveću ocjenu.
Eto što ti je subjektivnost, koliko god objektivnost u (glazbenoj) kritici bila laž. I što su ti Manic Street Preachers. Četvorica... pardon, trojica (?) vječnih dječaka protiv svijeta, sa svim svojim složenim iluzijama, sada već "ne većim od vjere".
Toni Matošin
/
« Resistance Is Futile 
