Review
Joše jedna recenzija susjeda sa Apeninskog poluotoka. Riječ je o bendu koji je prisutan na talijanskoj progresivnoj sceni od daleke 1998. godine. 2002. im je objavljen prvijenac „The Book Of Dreams“, s kojim su učvrstili trijumvirat talijanskog simfo rocka uz bendove Premiata Forneria Marconi i Banco. Prvijenac koji je bio inspiriran radovima oca naučne fantastike, Julesa Vernea i obiluje tipičnom paletom boja i zvukova svojstvenim progresivnoj glazbi tog vremena.
Konceptualni albumi gotovo da su bili obveza tog vremena, sve je započelo s Moody Blues i njihovim albumom „Days Of Future Passed“, trendom koji je znao neinspirativne glazbenike odvući u preforsiranje vlastitih mogućnosti.
Godine 2005. izlazi drugi album „Lycanhtrope“ sličih ambicija na kojem sudjeluje David Jackson, saksofonist Van Der Graaf Generator.
Ime benda inspirirano je romanom Sfera, Michaela Crichtona, a predstavlja jedan od Marsovskih kanjona.
Baštinicima talijanskog prog rocka ovo je četvrti po redu album koji otkriva najmanje dvije činjenice: Prva - obzirom na pedigre i iskustvo odličnih glazbenika: Gigi Cavalli Cocchi, bubjevi – inače član bendova Tezebao i Ligabue; Enzo Cattini, klavijature; Mirco Consolini, gitare i bas; Roberto Tiranti, vokal; Niky Milazzo, gitara i Gianfranco Fornaciari, klavijature - dobra svirka gotovo je zagarantirana.
Druga činjenica mogla bi se odnositi na učestalu pojavu u kojima se nalaze bendovi s dugim stažom, a to je nerado napuštanje boja i oblika s kojima su gradili svoje glazbene imperije, stanovito stilsko zaglavljivanje u kontinuitetu vremena i prostora.
Kada glazbenik više ne stvara, kada ne posjeduje potrebnu vjeru onda s lakoćom prelazi u fazu dogmatizma. Iskustvo i pamet glazbenika ipak su ih odvukli od Genesis, Yes, Gentle Giant s početka karijere, zvuka često kompliciranog za konzumiranje na prvo slušanje.Iskreno rečeno relativno su uspješno agregirali glazbenu prošlost u sadržaj pošteno izbalansiran i akromatičan. Za razliku od simfo rocka na ovom albumu nema prisutnog antiklimaksa, nema prijelaza od jačih izraza ka slabijima, ili obratno, materijal ima potrebnu konzistentnu dinamiku i ritam. Glazbenici nisu ni trenutka pokazali znakove akardije – malodušnost i plašljivost, hrabro su uskočili u glazbeni obrazac u kojem gitara ima permanentnu minutažu koja ukupnom zvuku daje natruhe rocka , dok klavijature zvučnoj slici daju konačne , sasvim ugodne vizure. Ipak nisu iz svog prastarog škafetina zaboravili potegnuti neke odrednice simfo rocka koje na ovom albumu ni slučajno nemaju okus plijesni-naprotiv. Istina, nedostaje melodijoznost prisutna u starim radovima, materijal baš i nije catchy na prvo, pa ni drugo slušanje. Ipak treba napomenuti da u pitanju nije hladni artizam.
Dojam je da postoje paralele s američkim poimanjem malo žešćeg mainstrema koje su znali prezentirali bendovi poput Styxa. Određena potvrda sastoji se u činjenici vremenskog formata pojedinih pjesama koje su sažete kroz 4-5 minuta, za razliku od dugometražnih prog-simfo uradaka.
E sada koliko će takav glazbeni odmak, obrazac biti primljen naričito od strane starih fanova, veliko je pitanje, jer svaka promjena zna se očitovati nizom potresa i katastrofa.
Đorđe Škarica
