Sami

Review

Niti zakašnjeli soundtrack istoimenog filma Lukasa Nole niti introvertirana glazbena studija otajstava samoće, treći album dua Mangroove jednostavno nastavlja trasu koju već cijelo desetljeće nenametljivo i pažljivo grade pjevačica Željka Veverec i klavijaturist Toni Starešinić. Ovaj dvojac nakon solidnih, ali ne osobito zapaženih (bar ne koliko zavrjeđuju) albuma "Svijet za nas" i "Put na Mjesec" i dalje, naime, pomoću sofisticiranih sastojaka nastoji stvarati naprosto lijepu pop-glazbu, što je cilj kojega je daleko lakše zamisliti nego uistinu ostvariti. A na "Samima" u tome možda uspješnije nego ikada dosad uspijevaju!

Starešinić, i inače ove protekle godine prilično produktivan i uspješan sa svojim jazz-bendom Chui, čiji je (također treći) album "Third Sun From the Stone" dospio i do vrhova godišnjih top-lista mnogih naših kritičara, u novoj je neo-soul zbirci iz Mangrooveove kužine uspio na mekši način pospajati jazzom, soulom i R&B-jem ozračene obrasce s radiofoničnim recepturama popa, a uz fino klizeći, čisti Željkin vokal snage ravnopravnog instrumenta taj se posao pokazao lakšim nego što to objektivno jest. Uvodna "Preludij" sjajan je tako brzopotezni pokazatelj koliko daleko, a koliko blizu Mangroove s toliko nota iza sebe mogu doći, koliko toga mogu dočarati s minimalnim naporima. Snolikom atmosferom nalik kakvom produktu iz radionice Davea Fridmanna, ova vokalom i sugestivnim klavijaturama nošena pjesma mnogo više je od preludija ili uvertire, što će i pokazati ostatak repertoara.

Bježeći od konceptualnosti ili pretencioznosti bilo kakve vrste, Željka i Toni neće se, naime, ustručavati ni od ciljanih suradnji s Dadom Topićem (ispeglana, pomalo predvidljiva, ali - možda baš zato - za radio-vrtnju vrlo zahvalna "Pokušaj") ili s Tedijem Spalatom (neočekivano neobična, svakim novim slušanjem bogatija "Vila 21"), kao što će se pokazati izuzetno vještima pri obradi Gibonnijeve "Vesla na vodi", kojoj su dali taman pravu dozu sebe, a da nisu oduzeli ni trunke mediteranskog šarma i osobenosti potpisnikova rukopisa kojima (o)diše original. No, daleko od toga da je "Sami" zacrtan kao ziheraška pop-kuhinja; prije je posrijedi pametno osmišljeno sakupljanje vlastitih iskustava i znanja - kilometraže, da ostanemo na priči o trasi - te senzibiliteta zrelog za sjajan pop-album. Koji pak u konačnici opet neće biti čisti pop, već - perverznim omjerom snaga i zahtjeva masovnog ukusa - ipak nešto što će se pozicionirati bliže alternativi, a u svakom slučaju margini osvjetljenijeg poprišta tuzemnih glazbenih zbivanja. Kad iz tih zakutaka zasjaju dragulji kao laganim jazzom zaplesana "Ljubavna", u pitanjima zaigrana naslovna pjesma ili sjajnim klavijaturama i vokalom Ane Veverec nošena "Probudi se", novi album Mangroove zapravo je još lakše zavoljeti.

Čini se, kad podcrtamo ovu tempom minimiziranu zbirku, kako su Željka i Toni, uz pomoć "braće po oružju", poput ostatka Chui-društvanca, Janka Novoselića na bubnjevima u većini pjesama i Vojkana Jocića, čiji je saksofon sjajno začinio "Vilu 21" (isti doprinos Igora Geržine na "Pokušaj" ipak se čini predvidljivijim, za razliku od Hammond orgulja Viktora Lipića u istoj pjesmi), mogući put do nešto šireg slušateljskog kruga pronašli na laganijim melodijama i snenim, likvidnim podlogama. Tu uvijek postoji realna mogućnost da album zaglibi u jednoličnosti i ne izdrži vlastitu minutažu; "Sami" uglavnom uspješno bježi od takvih stupica, čak i u dionicama koje na prvu zvuče kao viškovi (vocoderom prošarana "I Wanna…" ili instrumental "Piano Bar" koji ipak nakon nekoliko slušanja zvuči izazovnije od pukog punjenja prostora među naglašenije mediteranskim pjesmama), pa je tako u pitanju zbirka koja je mnogo više od odlične glazbene podloge za lounge-barove. Koliko će daleko doprijeti tek nam je vidjeti, ali svakako je snažan prilog toliko željenim rastezanjima granica između onog što pomireni sa stanjem stvari zovemo pop i onoga što po svim parametrima zavrjeđuje biti najljepši pop.

Toni Matošin