Review
Treći studijski album ovoga benda, čiji je frontmen svestrani Duff McKagan, sigurno će naći put do svoje publike; kako one koja prati njegov rad još iz vremena kada je svirao sa Gunsima, te kasnije sa Neurotic Outsiders i Velvet Revolver, a prije svega zahvaljujući reputaciji koju je stekao radom sa istima, tako i do one koja je ljubitelj žešćeg punk zvuka i alternativnog rocka. Naime, u sirovoj punk maniri, ovaj album je čak i više od njegovog prethodnika Sick, izdanog prije dvije godine, a pogotovo albuma kakve je Duff snimao u svojoj ranijoj karijeri, koji su bili nešto mekši i melodičniji, sa kudikamo više elemenata hard rocka. Činjenica da na The Taking nema niti jedne balade dodatno naglašava takav dojam. Osobno, ne iznenađuje me smjer u kojem su Loaded, radeći na ovome albumu odlučili ići, budući su Duffovi afiniteti prema punku već odavna poznati njegovim obožavateljima.
Već nakon uvodne Lords of Abaddon, slušateljima će biti jasno što od ovog albuma mogu otprilike očekivati; žestoke rifove i buntovne stihove u kojima se Loaded bori protiv indiferentnog, nepovjerljivog i preponosnog svijeta (World full of indifference, distrust and pride, Borderline aggression, God is on our side). Političko-socijalna tematika u tekstovima u kombinaciji sa onom nešto osobnije naravi, kao npr. u Dead Skin, za koju je snimljen video sa McKaganovom suprugom Susan Holmes u glavnoj ulozi, može se shvatiti dvojako; s jedne strane kao stvaran prezir prema licemjerju suvremenih socijalnih stavova, a s druge strane i kao metafora nezadovoljstva izazvanog nerazrješenim međuljudskim odnosima. Dead Skin zaslužuje epitet i kao jedne od najpamtljivijh pjesama na albumu.
The Taking je ponekad mračan, težak, bluzerski obojan - Executioner's Song i Your Name, ponekad pak naginje grungeu, kao u: Easier Lying i She's An Anchor, a na albumu se neminovno osjeća i utjecaj Guns N' Rosesa, kao na primjer u Cocaine, Your Name (sa solažom koja predstavlja jedan od najboljih trenutaka na albumu), pa čak i u Indian Summer, koja je ovdje pravo osvježenje sa svojim dinamičnim i melodičnim rifovima; iako nešto laganijeg ritma, pjesma ne predstavlja preveliki odmak od ostatka albuma, na momente pomalo podsjeća na Foo Fighters, a još više na stare Guns N' Roses, odnosno na onakve kako bi oni danas mogli zvučati da je recimo vodstvo nad bendom preuzeo upravo Duff McKagan.
Bez obzira na kombinacije navedenih elemenata na ovom albumu, čini se da ovaj bend ipak najviše uživa svirajući brutalni punk-rock, pa se njihov entuzijazam ipak najviše osjeća u King Of The World i u Lords Of Abaddon.
Dvanaest pjesama na The Taking čine jednu skladnu cjelinu, te iako se albumu ne može osporiti energičnost, ponekad zbog svoje sličnosti pjesme zapadnu u zamku jednoličnosti; ono što su možda Loaded mogli učiniti da to izbjegnu jest ubacivanje pokojeg laganijeg muzičkog trenutka, tek kao predaha između brzih i agresivnih ritmova, kojima album obiluje. Prvo što mi pada na pamet pri spomenu balade i Duffa McKagana u istoj rečenici, jest odlična obrada Johnny Thundersove You Can't Put Your Arms Around a Memory sa Spaghetti Incident albuma, na kojoj je Duff vokalom ugodno iznenadio svoje fanove.
Ipak, da svoj osvrt ne svedem na favoriziranje nekih starih albuma nad ovim, dodala bih da mi je pomalo žao što ovdje nema više pjesama u stilu Indian Summer, međutim, poklonici silovitog i nabrijanog punk-rocka ovom albumu vjerojatno neće naći niti jednu zamjerku.
Već prethodnim uradcima McKagan je dokazao da ima sasvim pristojan glas, osobito u okvirima ovog glazbenog stila, iako nisam sigurna koliko dobro bi se snašao u zahtjevnijim vokalnim dionicama.
Slušajući ovaj album, ono što niti jednom obožavatelju Duffa McKagana, sigurno neće promaknuti jest nepokolebljiv zanos i uživanje u snimanju upravo ovakvih pjesama kakve su se ovdje našle, a ostatak benda – Mike Squires (vodeća gitara, prateći vokal), Jeff Rouse (bas, prateći vokal) te Isaac Carpenter (bubnjevi, perkusije), svojom energičnošću nimalo ne zaostaju, pa se za sada čine kao vrlo složni i uigrani tim.
Branka Kunstek
