Review
Dvadeset pet godina nakon prvog studijskog albuma, hippyjevski naslovljenog Let Love Rule, neumorni američki šminker Lenny Kravitz snimio je svoj deseti album samouvjerenog naziva Strut. Rijetki su oni s toliko jakom pozadinom da mogu tako izravno nasloviti album, a da ne ispadnu smiješni i tašti ego manijaci. Da je i više nego zadovoljan, ponosan i siguran u vlastiti identitet, Kravitz je potkrijepio i šepurljivo-pozerskom fotografijom na prednjoj strani omota koja otkriva mišićavi torzo ovog žilavog pedesetogodišnjaka. Nema sumnje da zbog upadljive neskromnosti i drske samouvjerenosti već u samom startu podiže razinu očekivanja od novog materijala.
Nezadovoljan suradnjom s prijašnjim izdavačkim kućama (Virgin, Roadrunner), snimio je album neovisno, za vlastitu izdavačku kuću Roxie Records (nazvana po njegovoj majci) u suradnji s distributerom Kobalt Label Services. Kao i do sada, riječ je o punokrvnom autorskom djelu, tako da Kravitz potpisuje produkciju, aranžman, tekstove i glazbu (osim klasika „Ooo Baby, Baby“ iz 1965. godine i par pjesama na kojima je suautor gitarist Craig Ross), a i po ustaljenom običaju sam je odsvirao većinu instrumenata.
U odnosu na prijašnji, kritički vrlo dobro prihvaćeni album Black and White America (2011), inspiriran rasnim problemima u SAD-u te funkom i soulom 1970-ih, Strut je jednostavniji, izravniji, aranžmanski siromašniji i manje ambiciozan – ulickani rock uradak čiji zvuk sam Kravitz naziva „grit 'n' glamour“. Gitara, bas i bubanj u prednjem su planu, a stilski balansira između rocka, funka i disca 1980-ih godina.
Poput samouvjerene naslovnice, tako i sam album otvara napaljujuća stvar izravno i nedvosmisleno nazvana „Sex“. Slučajno ili namjerno, zvukom gitare i riffovima pomalo podsjeća na kasnije stvari Pink Floyda, što je posebno evidentno na mostu (sredini) pjesme s, rekao bih, identičnim gitarskim riffom od četiri tona u E molu kakav je u Watersovoj i Gilmourovoj „Young Lust“ s The Walla. Utjecaj Floyda može se čuti i na lagano elektronsko-psihodeličnom kraju zaraznog singla „The Chamber“ u kojemu pjeva o fatalnoj ženi. Prve dvije, zajedno s rockerskom „Dirty White Boots“ u stilu The Culta, sirovim blues-rockom „Strut“, funkerskima „New York City“ i „Frankenstein“, čine relativno koherentnu cjelinu koja se logično nadopunjuje, djelomično reflektirajući atmosferu 1980-ih, ali uvijek kroz filter današnjeg vremena.
Uz baladu „The Pleasure and the Pain“, s utjecajima The Rolling Stonesa i Led Zeppelina, spomenute pjesme tvore kvalitetnu i čvrstu prvu polovicu albuma. Na drugoj polovici albuma osjetan je pad inspiracije i kvalitete koju ne može izvući niti obrada klasika „Ooo Baby Baby“. Ništa posebno, dosadno, predvidljivo i zaboravljivo. Čak se čini da bi umjesto nekih pjesama logičniji izbor bile bonus stvari s iTunes i „deluxe“ izdanja poput žestoke, rockerske „Sweet Gitchey Road“ (podsjeća na „Treat Me Like Your Mother“, američke 'supergrupe' The Dead Weather) ili akustična balada „It Won't Feel The Same“.
U konačnici, Strut je solidno, zabavno i lako slušljivo rock/funk djelo o odnosima, požudi i ljubavnim problemima. Zbog Kravitzove želje za apsolutnom kontrolom i autorstvom, pjesme mogu ostavljati vrlo drven, plošan i ravan dojam, što se posebno manifestira na vrlo jednostavnim, minimalnim bubnjarskim i bas dionicama. Također, album se ne može pohvaliti nekom posebnom originalnošću. Međutim, sve to ne umanjuje činjenicu da dostavlja dosta seksi groovea, senzualne atmosfere, lijepih melodija, kao i poneke dobre solaže na saksofonu Harolda Todda.
Ljubiša Prica
« Black And White America 
