Review
Drugi po redu album punk-rock sastava iz Gajnica, drugi, ali ujedno i posljednji album za mnoge istinske štovatelje onog "punk" izričaja koji je na prva dva albuma ipak bio dominantan u odnosu na "rock" notu koja se provlačila kroz zvuk benda, nota koja će kasnije Hladno pivo u potpunosti udaljiti od prvotnog "punk" zvuka i lansirati (za lokalne prilike) visoko u rock mainstream.
Dakako da će mnogi "pravovjerni" od Poncija Pilata "pankeri" sa podsmijehom gledati na ovakvo izlaganje i ustvrditi kako HP nikada nije bio pravi "punkerski" bend. Nama, tada prištavim pubertetlijama, nakon godina Đuke Čajića, Mladena Kvesića, Dražena Žanka, G.A.D je bio itekako nešto novo, buntovno i pukersko. Mile Kekin je bio novi ajatolah kompleksnih stihova i riječi koje često sami nismo niti razumijeli, ali smo osjećali da imamo glasnika nove generacije.
Godina je 1995., posljednja ratna godina u Hrvatskoj, nacionalni ponos, osjećaj uspjeha i konačnog završetka gotovo petogodišnje agonije polako se počinje miješati sa prvim tragovima sivila koje se projecira na društvo, ali ne više sivila koje je isključivo produkt ratnih zbivanja, polako počinju post-ratne, socijalne i egzistencijalne neprilike uzimati maha.
U takvom stanju svijesti album G.A.D dolazi gotovo kao prirodna reakcija svojevrsnog bunta nekih novih poslijeratnih generacija koje stupaju na scenu, u odnosu na svog prethodnika (Džinovski 93') čija se žestina uglavnom svodila na crne i depresivne tekstove. U jeku ratnih zbivanja, ovaj album se nekim novim žarom počinje baviti socijalom, profiterstvom, egzistencijom, licemjerjem novog društva i poretka u nastajanju.
Loša produkcija se često spominje kao glavni nedostatak albuma, premda po osobnom sudu autora ovog teksta, ta uistinu slaba (za ono vrijeme uobičajena za "domaće" prilike) produkcija je zapravo samo još jedan doprinos više autentičnosti tog albuma, kao relikta jednog specifičnog vremena iza nas. Osobno nisam preslušavao novu "remasteriranu" verziju albuma izdanu 2004. godine, vjerovatno se radi o subjektivnosti i senzibilitetu spram godina odrastanja uz originalni G.A.D, ali jednostavno mi je teško zamisliti ušminkane i digitalizirane zvukove te izostanak onog "kazetaškog" šarma koji prati originalno izdanje.
Album otvara pjesma Razmišljam, sa temom klasične adolescentske dvojbe i straha, prilikom pokušaja zadovoljavanja podivljalih hormona koji muško/ženske odnose svode na klimanje glavom i zurenje u dekolte.
Druga numera U ritmu dlakave guze predstavlja moj osobni favorit čitavog glazbenog opusa HP-a, svojevrsni "sretni" nastavak otvarajuće pjesme albuma sa velikom lakoćom i genijalnošću Miletovih stihova bavi se problemom promiskuitetnosti i vječitog trokuta prijatelj/žena/prijatelj, sa legendarnim zatvarajućim stihom osjećam se kao govno u zraku...
Nadalje redom kreću pjesme sa političkom i socijalnom tematikom u kojima Kekin vrlo suptilno i često crno-humorno opisuje probleme i anomalije društva koje sazrijeva iz trulog socijalizma u još truliji divlji kapitalizam, izuzev country klasika Will the circle be unbroken koja je prva od dvije stvari na engleskom jeziku u obliku zajebancije i nekakve mini "mozak na pašu" pauze između izrazito angažiranih brojeva.
Šank predstavlja vjerovatno i jedini pravi "hit" koji je ovaj album iznjedrio (uz Rigolleto), pjesma predstavlja početak priče o izgubljenom radništvu i dostojanstvu radnika, izgubljenoj generaciji srednjevječnih muškaraca bez posla, prijatelja i budućnosti, o njihovom "sistemu" koji je propao i novom "sistemu" u kojem nema mjesta za njih.
Moralne dileme vlasnika BMW-a i Izlazak u grad bave se novim/starim sindromom (Guzonjin sin) novopečenih tajkuna i tatinih sinova, zlatnom mladeži koja živi život van pretrpanih tramvaja, bez cuganja na klupicama, guranja u redovima i svih ostalih kvazi srednjestaleških "draži" života tih godina u Hrvatskoj.
Od buđenja do dnevnika, Diznilend i 7.noć na iskren i duhovit način nas vode kroz svakodnena razočaranja i kružne vrtnje, u kojima se svakodnevno razbijaju sva silna obećanja o boljem životu koji nas je čekao, umjesto toga brojimo sate "od buđenja do dnevnika" a u dnevniku slušamo rahitične starce koji tvrde da će ovdje jednoga dana biti Diznilend, te kao šećer na kraju dolazi večernji obiteljski kretenluk pred televizorom u obliku parade "glamura" i kiča zvane 7.noć.
Drugi da tako kažem "hit" sa albuma G.A.D je svakako brza i žestoka punkerska oda mamurluku Rigolleto, sa kojom smo se mnogi znali poistovjećivati vikendom ujutro nakon obilnih količina Matana i Cole neidentificiranog porijekla.
MTV je druga pjesma otpjevana na engleskom jeziku, kritika upućena MTV-jevskom shvaćanju i nametanju normi kvalitete, ljepote te načina razmišljanja, svojevrstan balkanski odgovor na nove "vrijednosti" u stilu svojih velikih uzora Dead Kennedysa i njihove MTV get of the air.
Album se privodi kraju u pomalo mračnijoj i ozbiljnijoj atmosferi koja je puno zastupljenija na Džinovskom, Usamljeni u gomili prepričava traumatična iskustva straha i međusobnog nepovjerenja u urbanim gradskim džunglama, gdje uslijed beznađa vladaju zakoni surovijih i jačih, Tišina predstavlja prvu gotovo "baladu" sa vrlo sumornom atmosferom i usporenim ritmom, neka vrsta ogoljenja autorove duše i razočaranja kroz stih.
Album završava obradom (a sada već punk klasikom) francuske šansone Alaina Barriere Elle etait si jolie (1962.), koju je na domaćem jeziku prvi otpjevao srbijanski šansonijer Dragan Stojnić pod nazivom Bila je.. (1965.), a u punk aranžmanu je prvi sviraju legendarni Čonta i Pekinška patka iz Novoga Sada (1980.), u svakom slučaju odličan završetak genijalnog albuma sa pjesmom koja glasno i jasno aludira na punk ostavštinu osamdesetih koja je ratom na kratko vrijeme bila nestala iz šire punk-rock populacije.
Za mene osobno jedan od boljih albuma devedesetih godina, bez obzira produkcijsku (ne)kvalitetu koja je zaostajala za stranim izdanjima.
G.A.D - sinonim ružnih, a ujedno i naših pubertetskih, zbunjenih i izgubljenih u gomili devedesetih, pouzdan svjedok tjeskobnih i tmurnih vremena nad Balkanom.
Mihael Pinter
« Džinovski 
